srijeda, srpanj 2, 2008
nedjelja, lipanj 22, 2008
nedjelja, lipanj 15, 2008
U Kretu sam se zaljubila na neviđeno, još dok sam je poznavala samo u teoriji. Zmijska božica u zapanjujuće liberalnoj nošnji, disk iz Festosa s nedešifriranim simbolima, skakači s bikovima, kult labrisa, labirint... Toliko misterija i savršenih umjetničkih djela nastalih još u 2. tisućljeću prije Krista!
Priča kaže da je otokom vladao dobri i mudri kralj Minos. Ali, kako to obično sa smrtnicima biva, jednom je uvrijedio Posejdona, zaboravivši mu prinijeti žrtvu zahvalnicu. To je pokrenulo čitav niz nesretnih događaja. Počelo je tako što je narogušeni Posejdon poslao na Kretu prekrasnog bijelog bika. Zatim je, podlac, navukao Minosovu ženu Pasifaju na bestiality. Smrtno zaljubljena, žudjela je da se spari s njim, pa je nagovorila Dedala da joj napravi šuplju mjedenu kravu. I tako se za devet mjeseci rodilo strašno čudovište s tijelom čovjeka i glavom bika. Nazvan je Minotaur (Minosov bik), iako Minos s tim tehnički nije imao veze. Ali, u vrijeme kada nije postojala DNA analiza i sudsko dokazivanje očinstva, pretpostavljam da se čovjeku moglo uvaliti čak i bikovo kopile. Elem, Minotaur je od malih nogu bio nemoguć, pa je Minos dao napraviti labirint i tu ga zatvoriti. Hranio ga je djevojkama i mladićima koje su specijalno u tu svrhu dobavljali iz Atene. Sve dok u jednoj pošiljci nije bio dostavljen Tezej. Prefrigan koliko i zgodan, zaludio je kretsku princezu Arijadnu i ona mu je dala klupko vune uz čiju pomoć se vratio iz labirinta nakon što je ubio Minotaura. Tu je za Tezeja romansa bila završena. No, umjesto da joj to skreše u facu, ponio se ko papak i ostavio je kad je zaspala u nekoj vukojebini, na otoku Naksu.
E, pa na takvu Kretu, punu povijesti, mistike i perverznih mitova ja sam konačno stupila nogom! No, oduševljenje nije dugo trajalo jer je Arheološki muzej zatvoren zbog renoviranja. Tako sam se pozdravila sa Zmijskom božicom, Parižankom, Sakupljačem šafrana, Princom ljiljana i ostalom ekipom koji će i dalje ostati samo plošne slike u knjigama. Plan B nije dolazio u obzir jer smo htjeli vidjeti barem Povijesni muzej. Ima odličan postav s meni nepoznatim isječcima iz povijesti Krete.
Nakon muzeja, rentali smo auto da možemo poći do Knososa. Ajde, pomislila sam, bar ćemo vidjeti scenu na kojoj su se odigrali svi oni mitovi. Ali, avaj! Minososvu palaču zatvaraju u 3, a zadnje posjetitelje puštaju u 2:30. Mi smo došli u 2:35 i naravno, poljubili vrata. Pokušali smo nagovoriti čuvara da nas pusti, htjeli smo ga čak i potkupiti... ali ostao je neumoljiv, ko da je German, a ne Balkanac.
Odmah smo prešli na plan B i naručili ouzo da isperemo gorak okus prevare od strane kretskih kulturnih ustanova. Imali smo barem satisfakciju da jedemo u taverni koja se zove Pasifaja. Očito se i oni pucaju tim mitom. Uzeli smo souvlaki, musaku i neizbježnu grčku salatu, sve to zalili domaćim crnim vinom i nastavili zujati po Kreti.
Ako ništa drugo, dan je bio predivan, a unutrašnjost otoka, oslobođena naslaga turističke komercijale, savršena pozornica za zadnji dan našeg putovanja.
utorak, lipanj 10, 2008
ponedjeljak, lipanj 9, 2008
Santorini, antička Thera, čaroban je svijet na obodu kratera. U skupini se nalazi još nekoliko otoka, a „najmlađi“ je Nea Kameni, smješten u samom srcu vulkana. Nastao je prilikom erupcije u pedesetim godinama 20. stoljeća.
Posljednja velika erupcija zbila se u brončanom dobu. Pretpostavlja se da je bila jedan od uzroka propasti minojske civilizacije i glavni krivac za potapanje famozne Atlantide koju neki lociraju upravo na Santorini. Herodot piše da se otok prvo zvao Kalista, što znači Najljepši. Ime Thera dobio je po spartanskom junaku, Kadmovom potomku, koji je tu podigao grad. Križari su ga nazvali Santorini prema kapeli svete Irene.
Odavde je u Dalmaciju dopreman vulkanski pepeo poznat po imenu santorin ili santurin, a koristio se za izradu hidrauličnog veziva. Još ga je Vitruvije spominjao kao čudo neviđeno, jer se u dodiru sa slatkom ili slanom vodom pretvarao u najtvrđi spoj.
Izdaleka, otok izgleda poput komada torte s vrlo upadljivim slojevima. Ima tu crnog biskvita od ohlađene lave, pa kakao kreme od naslaga nastalih između dvije erupcije, pa izrazito crvenih formacija kojima porijeklo mogu tek nagađati, ali izgledaju kao višnje utopljene u kremu… mljac! Na vrhu torte, šlag: prozračni bijeli gradić Fira s mnoštvom šarenih konfeta – plavih kupola, plavih prozora, žutih i crvenih detalja na fasadama, crvenih
đirana u kamenim
pitarima… Umjetnici su i ovdje došli na svoje, pa ima dopadljivih detalja na gotovo svakom koraku. Da se nismo morali probijati kroz rijeku ljudi koja se lijeno pretakala uskim ulicama, još bi više uživala u šetnji kroz Firu. Ovako smo odustali od planskog razgledavanja i prepustili se struji. To i nije ispalo toliko loše, jer nas je put doveo do ateljea
Deximi Art. Odlične slike i dvije majice za uspomenu na Santorini. Žao mi je što nisam uspjela vidjeti crni pijesak na plažama, ali to je razlog više da se vratim. U neko hladnije doba godine, kad su kruzeri na Karibima…
četvrtak, svibanj 29, 2008
Rodos. Kompaktan mali grad, okružen zidinama unutar kojih se razvijalo srednjovjekovno tkivo. Danas djeluje poput fosilizirane slike, pa nije čudo da se nalazi pod zaštitom UNESCO-a. Rođani se usput vole pohvaliti i da su najstariji grad na svijetu. Ne znam čime to objašnjavaju, ali valjda misle na kontinuirani život unutar istih gabarita.
Postoji nekoliko ulaza u grad od kojih je glavni branjen dvjema okruglim kulama. Dalje prema zapadu je luka Mandraki, što je još jedna stvar „ko doma“ jer se kod nas takve zatvorene lučice lovu mandrači. Eto, naučili smo nešto o etimologiji. Mandraki je stara luka Rodosa na čijem je ulazu navodno stajao kolosalni brončani kip Helija, visok preko 30 metara. Taj famozni Kolos s Rodosa ubrojen je u 7 čuda starog svijeta. Podignut je krajem 4. stoljeća pr. Krista, a oborio ga je potres 227. prije Krista. Ostaci su kasnije vađeni iz mora i prodavani ili pretapani u oružje, kako je već kome trebalo.
Grad je planski podignut na najsjevernijem rtu otoka. Prilikom gradnje poštivana su pravila antičkog urbanizma, pa je bio isprepleten ulicama koje su se sjekle pod pravim kutom, a imao je i izvrsno riješen vodovod te kanalizaciju. Bio je to jedan od najsjajnijih gradova grčke antike, no u kasnijim razdobljima potpuno je degradiran i praktički zaboravljen.
S margina povijesnog interesa pomakli su ga jeruzalemski vitezovi reda Sv. Ivana, kasnije poznati kao Malteški vitezovi. U 213 godina koliko su njim vladali, Rodos je postao jedna od ključnih točaka na putovanjima iz Zapadne Europe prema Istoku i obratno. Htjeli smo vidjeti Palaču Velikog Meštra u kojoj se nalazi Srednjovjekovni muzej Rodosa. Ali, naravno, bila je zatvorena zbog restauracije.
Dok smo hodali Aristotelovom ulicom, jednom od rijetkih koje imaju ime, pažnju nam je privukao izlog s vrlo maštovitim nakitom od srebra i poludragog kamenja. Trgovina se zove Frantzis Jewellers, a vlasnica je prekrasna gospođa Vasilia, s kojom smo ugodno čavrljali skoro pola sata. Izašli smo iznutra lakši za 70 eura i teži za savršen par srebrnih naušnica.
Rodos je pun trgovina, baš kao i ostala turistička središta koja smo posjetili. Kad šetaš gradom imaš osjećaj da se tu samo jede i kupuje. Ali za razliku od većine drugih mjesta, ovdje ne prevladavaju jeftine suvenirnice s robom iz Kine, nego je naglasak na umjetničkim trgovinama s unikatnim predmetima. Naravno da su im cijene paprene, ali bar su praznik za oči.
A nama je nakon cjelodnevnog zujanja trebao i praznik za nepce. Sjeli smo u restoran Sarris, gdje sam naručila rolice od vinove loze, nakon toga musaku, pa još i baklave! Večera za 5. Grad za 5. Od svega što mi je Grčka ponudila, Rodos mi se najviše svidio.
utorak, svibanj 27, 2008
Već spomenuti Erehtejon jedan je od najosebujnijih grčkih hramova. Zbog pada terena sagrađen je na nekoliko nivoa koji su međusobno povezani stepenicama. U njemu su bila svetišta Atene Polijade, mitskog kralja Erehteja i Posejdona. Tu se navodno nalazi i Atenina sveta maslina, ali sudeći po veličini, teško da je starija od mene. Šest karijatida koje danas krase ovaj spomenik su kopije. Originali se čuvaju u Muzeju Akropole, s izuzetkom onog jednog iz BM.
Po svom djedu Erihtoniju, Erehtej je vukao porijeklo direktno iz atičke zemlje. Drugim riječima, autohtonost mu je osiguravala pravo na vlast. Naime, kad je Hefest pokušao silovati Atenu, njegovo sjeme je palo na zemlju i oplodilo je. Tako se rodio Erihtonije. Božica ga je prihvatila i odgojila kao da je njezino vlastito dijete, pa kad je zasjeo na prijestolje, iz zahvalnosti joj je posvetio drveni kip, ksoanon, i u njenu slavu ustanovio Panatenejske igre.
Taj ksoanon bio je kip Atene Polijade, najsvetiji predmet u gradu. Navodno nije bio djelo ljudskih ruku, nego je pao s nebesa. Svake godine, odabrane atenske žene vezle su mu peplos boje šafrana, a njegovo donošenje na Akropolu bilo je vrhunac Panetenejskih svečanosti.
Nakon razgledavanja Akropole, siti povijesnih znamenitosti, sjeli smo u neku tavernu u četvrti Plaka, na tzatziki i pivo. Vampiri bi sigurno pobjegli od nas, ali ne i vrapci koji su očito uvježbani da maltretiraju turiste, kradući im kruh iz košarica. Na povratku u Pirej oprala nas je kiša. Srećom, bili smo na odmoru i ja sam pjevušila u sebi: ništa mi neće ovaj dan pokvarit…
nedjelja, svibanj 25, 2008
Pirej je strašan. Ružan. Velik. U njega smo, srećom, doplovili samo da bi došli do Atene. Ali ni s Atenom nisam bila baš načisto. Sve što o njoj znam ne bi stalo u mjesec dana opuštenog razgledavanja. Pa, kako onda u kratko vrijeme, bez presinga, vidjeti sve znamenitosti u tako ogromnom, značajnom gradu? U jednom trenu sam čak pomislila da je sabotiram, jedva čekajući da napustimo taj centar svih centara i zabijemo se u neku selendru sa šarenim kućicama uz more.
Digla sam ruku za plan B, ali nadglasala me ultra radikalna kulturološka struja.
Pomirivši se s činjenicom da nam ne gine još jedan blitz-krieg, malo sam proučila plan Atene. Jedini logičan izbor bila je Akropola. Mislim, super su svi muzeji, sve smjene straže i stadioni i hramovi koji su se gradili po 700 godina... ali početak je samo jedan.
Legenda kaže da su se Atena i Posejdon nadmetali tko će biti zaštitnik grada. Ta čast trebala je pripasti onome bogu koji stanovnicima priskrbi korisniji poklon. Posejdon je svojim trozubom otvorio izvor vode, a Atena im je dala maslinu. To je očito bila bolja fora.
Kao predziđe turističke meke, Pirej je krcat lukavih taksista koji su u par dana sposobni zaraditi mjesečnu plaću svojih kolega iz manje posjećenih dijelova Grčke. Nas je jedan htio nasanjkati za 60 eura. Nudio se kao vodič, da nas razvozi po Ateni „jer je to grad od 5 milijuna stanovnika, nećemo se snaći...“ Eh, da on zna što je Štulić znao... Naše pleme generacijama je varano i pokradano... do te mjere da senzore protiv muljanja već nosimo u genima. Nekako smo ga se otarasili i otišli na vlak.
Karta za vlak i podzemnu je ista i košta 80 centi u jednom smjeru. Na stanici Omonia trebali smo presjesti iz vlaka u podzemnu, a na stanici Akropoli izaći. Prosto ko pasulj. Prizor koji smo po izlasku iz mraka vidjeli oduzeo nam je dah. Nema te knjige, te reprodukcije, tog dokumentarca koji ti može dočarati veličanstvenost Akropole. Tek kad je vidiš uživo, znaš čemu takva fama!
Akros Polis doslovno znači Gornji grad; tako blizu nebesnicima, bila je religijsko središte Atene. Uspon do vrha relativno je lagan i vijuga kroz rijetke nasade maslina i čempresa, uz Dionizovo kazalište, sve do Propileja - monumentalnog ulaza s mramornim stupovima. To predvorje očito je podignuto s namjerom da zadivi sve smrtnike koji ulaze u sveti prostor i odmah im na početku da do znanja koliko su veličinom zanemarivi.
Ako su nam Propileji pomogli da osvijestimo svoju ulogu u odnosu na nebesnike, Partenon nas je doslovno pomeo. Najpoznatiji grčki hram podignut je u 5. stoljeću prije Krista. Posvećen je Ateni Parthenos, tj. Djevičanskoj. U kršćanskom razdoblju prenamijenjen je u crkvu, a kad su Turci zauzeli Atenu, koristili su ga prvo kao džamiju, a zatim kao skladište za barut. Tako se i dogodilo da je stradao u eksploziji, 1687. godine.
U hramu je nekoć stajao veliki Atenin kip, izrađen u tehnici hriselefantine. Majstorski Fidijin rad nije, naravno, preživio sva osvajanja i pljačkanja Akropole, ali ostao nam je sačuvan bar u mramornim kopijama. Navodno je na podu ispred kipa bio postavljen plitki bazen s uljem u kojem se odražavala veličanstvena božica bjelokosne puti u zlatnom peplosu, s kacigom ukrašenom sfingama i grifonima, s kopljem i štitom, te malenom Nikom koju je držala u ruci. Mislim da je to ulje imalo i neku praktičnu ulogu, ali sad se više ne sjećam kakvu.
Fidija je radio i ostale ukrase na hramu – zabate, glasoviti friz s Panatenejskom povorkom i metope koje je dijelom maznuo kontroverzni Lord Elgin. Njegova je ekipa navodno planirala razmontirati čitav Erehtejon i otpremiti ga u Englesku, ali Britanska mornarica nije imala dovoljno veliki brod za takvu akciju. Zadovoljili su se tek jednom od karijatida koju su barbarski nadomjestili stupom od cigle. Elginov plijen danas čuva British Museum.
nastavit će se...
srijeda, svibanj 21, 2008
U utorak smo stigli u Katakolon, gradić na Peloponezu, odakle svi putovi vode do antičke Olimpije – rodnog mjesta Olimpijskih igara. Daleko od velikih središta Grčke, u zabiti zapadnog Peloponeza, Olimpija se, na račun igara, uzdigla do ranga najvažnijeg panhelenskog žarišta.
Kao mitološki začetnik ove sportske tradicije, spominje se Pelops, Tantalov sin. Njegov bahati otac dao ga je skuhati za žrtvu bogovima, samo da vidi hoće li oni prozreti tu varku. Naime, bogovi su se gnušali ljudskog mesa. Svoj glupi eksperiment, Tantal je platio vječnim mukama u Podzemlju gdje je, pored obilja hrane i vode, doslovno skapavao. Pelopsa su bogovi zakrpali i vratili u život. Kasnije, kad je stasao u mladića, oženio je Hipodamiju. Ali ni to nije prošlo bez vraga, jer da bi dobio mladu, morao je ispuniti proročanstvo i ubiti njenog oca. Elem, kao očišćenje od tog ubojstva, u čast Zeusu utemeljio je Olimpijske igre.
Igre je, 776. prije Krista, reorganizirao Ifit, kralj Elide, po uputi Delfskog proročišta. Tada su dobile panhelenski karakter, a ustanovljena je i institucija svetog primirja, što znači da su svi zaraćeni polisi morali položiti oružje za vrijeme trajanja igara. Od tada nadalje, održavale su se svake 4 godine, a Grci su po njima počeli računati vrijeme.
Na igrama su mogli sudjelovati samo slobodni Grci; strancima je pristup bio zabranjen, a žene da i ne spominjem. To se, naravno, promijenilo s uspostavom rimske vladavine. No, igre su se i dalje održavale, sve do 393. godine kada su ukinute dekretom cara Teodozija. Naime, car koji je kršćanstvo uzdigao na rang jedine priznate državne vjere, morao je okončati taj maestralni spomenik poganstva. Jedan od njegovih nasljednika, Teodozije Drugi, otišao je i korak dalje, pa je 426. dao zapaliti sve građevine u Olimpiji. Ono što je preostalo, dokrajčila su dva velika potresa u 6. stoljeću, tako da se danas samo naslućuje slava i velebnost nekadašnjeg grada.
Postava Arheološkog muzeja temeljito je obnovljena 2004. za održavanje Olimpijskih igara u Ateni. To se vidi čim uđeš u zgradu. Nema onih dosadnih, pretpotopnih dvorana u kojima su eksponati poslagani kronološki, ko rublje na žici. Totalno je dinamično i vuče te da istražuješ sam. Jedino mi je bila glupa odredba o zabrani poziranja s izlošcima (inače smiješ okidati koliko te volja). Svugdje uokolo vreba muzejski kgb i samo gleda kad će se netko oglušiti o to. Naravno da smo mi pokušali. Htjela sam slikati dragog pored Praksitelovog kipa Hermesa s malim Dionizom da se vidi ko je lip ki slika! Ali ukibila nas je čuvarica.
Jedna od najzanimljivijih galerija je ona posvećena Fidijinom kipu Zeusa, napravljenom u tehnici hriselefantine. To znači da se na drvenu jezgru lijepi slonovača i zlatni listići. Ovaj kip je sa svojih 12 i po metara visine ubrojen u 7 svjetskih čuda. Po opisima suvremenih pisaca, imao je tijelo od slonovače, a kosu, bradu, odjeću i sve ukrase od zlata, s floralnim dodacima od stakla. Sjedio je na tronu od ebanovine, slonovače i zlata, ukrašenom staklom i dragim kamenjem. To mora da je zbilja bilo čudo od kipa! Danas više ne postoji jer je u 4. stoljeću prebačen u Carigrad gdje je navodno stradao u nekom požaru. Ili su ga tamo pobožni kršćani rastavili na proste faktore, skupili što je vrijedilo, a drvenom jezgrom se grijali barem jednu zimu ;)
utorak, svibanj 20, 2008
Krf, antička Kerkyra, drugi je po veličini otok Jonskog mora. Ime mu je dala ljepokosa nimfa, kći riječnog boga Azopa. Nju je, izjeden žudnjom, oteo Posejdon i obljubio tu u nekom šumarku. U vrijeme kada je nastao mit, Krf je po grčkom poimanju vjerojatno bio bogu iza leđa – dovoljno daleko da se Posejdon opušteno prepusti čarima lijepe nimfe.
U mitološkim vremenima, otmica je bila legitiman način pribavljanja žena. Još gore od Posejdona, vodu je mutio njegov brat Zeus. Taj se besramno davao čak i u bestiality, a Perzeja je napravio prikravši se njegovoj majci u vidu zlatne kiše!
No, vratimo se Krfu. Mi smo se, za nesreću, tamo zatekli baš u nedjelju, kad su sve kulturno-povijesne ustanove otvorene samo do 3. I naravno, umjesto da pređemo na plan B i opušteno prošetamo gradom, pa recimo sjednemo u neku birtiju i tu naručimo tzatziki i retzinu, dali smo se u bjesomučnu potjeru za muzejima.
Od svega smo pošteno vidjeli samo Arheološki muzej. Gorgonina dvorana je definitivno bila naš favorit. Ogroman zabat Artemidinog hrama na kojem je Gorgona Meduza prikazana kao Potnia theroon, tj. Gospodarica zvijeri. Zavirila sam joj ispod suknje. Ne nosi gaćice.
Nakon ovog kulturološkog blitz-kriega, plan B nametnuo se sam po sebi.
Restoran uz more. Grčka salata za početak i neko super crno vino kojem sam zaboravila ime. Pogled na otočiće Vido i Lazareto, s albanskom obalom u pozadini. Žvačući kebab, rekla sam svom dragom: Ovo stvarno izgleda kao da smo doma!
E, sad, to što Krf stvarno izgleda kao da smo doma, može biti čista autosugestija. Naime, jadranska Korkira dobila je ime po ovoj jonskoj. Navodno su je mornari nazvali još i Melaina zbog gustih crnih šuma kojima je bila pokrivena sa svih strana. A onako usput su možda pomislili isto što i ja...
petak, svibanj 2, 2008
četvrtak, svibanj 1, 2008
utorak, travanj 29, 2008
Ovo je drugi dio jedne duže priče, ali ide preko reda jer se dobro uklapa u polemiku koja se na račun kuje vodi(la) u birtiji kod Vica. Gabrijel i Bezimena su ljubavnici slobodnih nazora, pa u tzv. Kući rijetko ljubuju sami. Ovaj put ih je posjetio Donatien, šminkerski Francuz kojeg je Gabrijel upoznao u nekom svingerskom klubu u Parizu.
Petak je bio zadnji dan Donatienovog boravka u Kući. Ručali smo sami, jer je Gabrijel zapeo na nekom sastanku. Njegov izostanak imao je nevjerojatan učinak na oboje: jeli smo šuteći, uronjeni svaki u svoje misli, kao stari bračni par koji je, osim godina, potrošio i riječi. Oduvijek sam znala koliko je Gabrijel poseban. Ali sada me iznenadila spoznaja da je fatalan čak i muškarcima. Kao božanski ljubavnik kojem pripada moć stvaranja i razaranja naših erotskih svjetova.
Tek kad sam ustala u namjeri da raščistim stol, Donatien me uhvatio za nogu i lagano prstima kliznuo ispod moje suknje. Zastala sam pored njega, s tanjurima u ruci, uzbuđeno prateći pokret kojim mi je polako palio kožu. Vratio se istim putem nazad i pomirisao prste.
- Mirišeš na Gabrijela – rekao je tiho, zatvorenih očiju.
Odjednom, kao da se probudio iz sna, tražio je da podignem nogu na stolicu. Neko vrijeme mi je samo milovao bedra, promatrajući vlažno, ružičasto meso skriveno ispod tankog niza dlačica. A onda je kleknuo i prstima kliznuo u dubinu, zadovoljno šapćući za sebe: - Tako si uzbuđena…
Htio je da sjednem na stolicu i otkopčam košulju.
- Polako. – zapovjedio je tiho, gledajući kako mu, sa svakim novim dugmetom, razotkrivam krupne, čvrste grudi. Nije ih dirao. Samo je stajao i gledao me, uživajući u manipulaciji mog tijela. Tražio je da potpuno raširim noge preko ruba stolice. Pri pogledu na moju putenu golotinju, tek formalno uvijenu odjećom, kurac mu je skoro eksplodirao u hlačama. Rekao mi je da se diram sama. Onako kako me Gabrijel dira. Dok sam to radila, on je otkopčao hlače i izvadio ga van. Bio je više nego impresivan. Zatvorila sam oči i zagrizla donju usnu slušajući kako mi prilazi. Uhvatio me za kosu i polako počeo hraniti svojim tvrdim mesom. Primala sam ga gladno, puštajući da sam kontrolira dubinu kojom prodire. Sviđao mi se način na koji me tretirao kao objekt. On je to morao osjetiti, jer je ubrzo stao u strahu da ne svrši prije kraja igre. Podigao me na noge i počeo me divlje ljubiti. Uvukao mi je jezik duboko u usta i gurnuo me na zid. Lizao mi je jezik i usne i nepce, povlačeći mi suknju i gnječeći mi dupe snažno, kao da ga želi rastrgati. Iz čitavog njegovog tijela izbijala je divlja vatra; živi vulkan u erupciji strasti. U žaru me okrenuo licem prema zidu i uvukao mi vrh kurca sasvim plitko u pičku. Ja sam stenjala i vrpoljila se, moleći ga da se spusti dublje.
- Donatien…- uzdahnula sam. On me ošinuo dlanom po dupetu i zarežao na lošem engleskom:
- Ne Donatien, kujo! Gabrijel. Reci Gabrijel!
Poslušala sam ga, izbezumljeno stenjući ime našeg zajedničkog ljubavnika. To je žestoko raspirilo njegovu želju i naglo mi je zario batinu tako duboko da sam se morala popeti na prste da ublažim bol.
- Voliš kad te on jebe, ha?! – stenjao je kroz zube, spuštajući se u mene duboko i polako. Izgubljena u grozničavom deliriju, nisam mu odmah odgovorila i on me ponovo udario.
- Reci mi, kujo!
Njegov kurac me potpuno izbezumio; kao u bunilu ponavljala sam ono što je htio čuti.
- A voliš li kad te jebe u dupe?
- Ne… - slagala sam tiho, zazirući od Donatienovog prevelikog kurca u tom uskom otvoru. Moje odbijanje djelovalo je kao detonator. Istog me trena divljački prebacio preko naslona kauča, kidajući mi suknju. Sav smeten, stao me dirati prstima dok je istovremeno dirao i sebe. To nije bio osjećaj koji sam htjela. To nije moglo utažiti moju glad… samo me mučio, mučio, mučio… a ja sam ga cvileći molila da mi vrati kurac!
- U dupe? – pitao je.
- Ne… ne…
Dohvatio je bocu sa stola i dao mi da joj poližem grlić. Dok sam to radila, on se nagnuo i pridružio svoj jezik mom. Lizali smo je zajedno, ljubeći se preko nje i nalijevajući se vinom. Svo to vrijeme njegovi su prsti bili među mojim nogama.
- Hoćeš meso, je li?!
- Da… - grozničavo sam zarežala.
- Hoćeš ga u dupe, kujo?
- Bilo gdje, bilo gdje! – gotovo sam vrisnula, vapeći: samo mi ga daj!
On je likovao u svojoj pobjedi, sluteći da sam potpuno rastrojena divljom žudnjom za tom krutom, napetom batinom koju je držao u ruci. Ušao je polako, puštajući mišić da se opusti. Čim je oštra bol, kojom je prodro u mene nestala, počela sam se nabijati na njega, primajući ga sve dublje i dublje.
U tom trenutku, u kuću je ušao Gabrijel. Natočio je sebi vino i udobno se smjestio u fotelju nasuprot nas. Odatle je dobro mogao vidjeti kako ležim preko naslona, rasturana Donatienovim strastvenim nasrtajima. Mogao je promatrati naša lica u transu pohotnog stapanja. Gledao nas je kao prizor iz nekog jebačkog kazališta i hlače su mu odjednom postale tijesne. Stenjala sam glasno, zarivajući lice u jastuke, dok me Gabrijel zaneseno promatrao, sluteći koliko sam blizu vrhunca. Uskoro su slatki grčevi preplavili moje tijelo i ja sam opušteno potonula u kauč, puštajući da me Donatien jebe kao beživotnu lutku. Za koji trenutak svršio je i on, puneći me mlazom vrele sperme. A onda je legao na mene, grabeći me za grudi i dahtao mi klonulo za vrat.
- Vidim da ću desert dobiti prije ručka – rekao je Gabrijel raskopčavajući hlače.
* * *
Te večeri, Donatien nas je pozvao van. Njegov istančani francuski ukus bez greške je pogodio mjesto. Bio je to restoran uz rijeku, uređen poput starog vinskog podruma, s drvenim podom i zidovima od opeke. Na povišenoj bini, pod crvenkastim svjetlom, neka je djevojka svirala kontrabas. Primila ga je među raširene noge, pokrivene dugom haljinom od svile. Njene bijele grudi ritmički su se trzale pod svakim udarom gudala dok je prstima izvlačila iz žica tajanstvenu, sjetnu melodiju. Gabrijel nije skidao pogled s nje.
Kad je završila, ustala je bez pompe. Bez naklona i pljeska. Odložila je instrument i krenula prema šanku. Tek tada sam vidjela njen zaobljen trbuh u kojem je kucalo još jedno srce. Gabrijel me uhvatio za ruku i poljubio.
- Trudna si. – rekao je sa smiješkom. I tada sam znala da nam je suđena vječnost…
srijeda, travanj 23, 2008
Prekidamo šutnju. Za Pecuju i ostale koji ne prate Neobuzdanog, ide Draga Marta u novoj epizodi serije Afrodizijaci naši svagdašnji.
Na uzvisini sred polja, oko slikovite crkvice koja je nasjela na tajanstvenu stariju građevinu, raste rijedak cvijet imenom žilj (lat. pancratium maritimum). U ekološki ekstremnim uvjetima s malo vode i neprestanim zaslanjivanjem, ova nježna biljka prolazi uglavnom nezapaženo od brojnih kupača koje put vodi prema plaži. A priča kaže da se konzumiranjem njegove lukovice dobije nezajažljiva seksualna želja. Ili moć? Ne znam, izgubila sam se dok je izgovarao «nezajažljiv», sa šeretskim osmjehom na licu. I onda moje neizbježno pitanje: «Kako znaš, oli si prova?» i isto tako očekivani odgovor: «Ne, meni to ne treba». Kako ćemo onda znat je li afrodizijak kad se svi pravdaju da njima to ne treba? Mogli bi od žilja stvoriti priču, brand, seksualni turizam, puno je tu mogućnosti. A sve pada u vodu, jer smo okruženi sve samim potentnim, maštovitim i pažljivim ljubavnicima kojima nikakva pomoć nije potrebna.
utorak, travanj 15, 2008
evo ga, blunči! ovaj maše sabljom i to dobro!!
ponedjeljak, travanj 14, 2008
petak, travanj 11, 2008
srijeda, travanj 9, 2008
ponedjeljak, ožujak 31, 2008
Hvala svima koji posjećuju ovaj blog. Do daljnjeg, tj. dok traje neobuzdana suradnja s blogerom
Opiranje, ovdje se neće čitati ništa. Ako vam je do toga, zavirite u izdvojene postove ili u arhivu. Tamo su sve dosadašnje umotvorine Ruralne gerile i pridruženih gerilaca Drage Marte, Dr. Henrija i D. Gavrana. U međuvremenu možete pogledati slike iz galerije i poslušati jednu od čak dvije pjesme iz našeg juke-boxa.
subota, ožujak 29, 2008
nedjelja, ožujak 23, 2008
Bila je jednom faza kada se činilo da je sve to bez veze, glupo i prevaziđeno, svi običaji, tradicije, sve staro, sve bapske priče i narodni recepti. Pa tako i običaj blagovanja bakalara na Badnjak. Pih, neš' ti! I tako se dogodilo jedne godine, da se bakalar, što zbog opće nezainteresiranosti, što zbog materine prezauzetosti nije ni pripremio. Jeli su se špageti, pod parolom «dan kao i svaki drugi». Nikad tužnijeg Badnjaka, i nikad više.
Ista se stvar umalo dogodila s Uskrsom i sirnicama. Moja mater je već godinama, iz ne znam kojeg razloga, duboko i strastveno uvjerena da joj nikakvo tijesto s kvasom ne uspijeva. Kada se približi Uskrs prvo počne pričati o sirnicama i o tome kako joj nikad ne uspiju. Onda ih krene raditi uz česte komentare kako to njoj nikako ne uspijeva. Pa ih stavi u peć i svako toliko pogledava kroz staklo uz primjedbe kako se nisu dovoljno digle i da neće biti dobre. Kada se ispeku redovito konstatira da nije zadovoljna. Nakon što se pojedu, svejedno tvrdi da nisu bile onakve kakve bi trebale biti. Nije ni čudo da se nakon toliko godina ispiranja svojeg i tuđeg mozga stufala pravljenja sirnica. Uz to se zgodno poklopilo da su trgovine u svoju ponudu uvrstile raznorazne sirnice pa se sada dalmatinska domaćica ne mora brinuti hoće li joj se tijesto dignuti.
A meni, nakon onog incidenta s bakalarom i s kojom godinom iza sebe koja blagotvorno djeluje na mladenačku bahatost, zazvonio je alarm. Pa da kuća ne zavonja na sirnice? A neš' majci svojoj! Makar morala zasukat rukave i napravit ih sama. Ali, nisam napravila njenu grešku. Krenula sam u tu avanturu sa čvrstim uvjerenjem da će meni tijesto s kvasom uspjeti. I uspjelo je.
Draga Marta
srijeda, ožujak 19, 2008
Znanstvenici su dokazali da je celulit posljedica loše prehrane, izostanka tjelesne aktivnosti, slabe cirkulacije i nakupljanja toksina u organizmu. Skupi anticelulitni tretmani nikada nisu 100 % učinkoviti, jer, koliko god novca potrošili, celulit se uvijek vraća.
No, je li baš sve tako crno?
Prema najnovijim istraživanjima Centra za suzbijanje celulita (u daljnjem tekstu CSC), žene ipak mogu prijeći u uspješnu protuofenzivu. Nakon pokusa provedenog na uzorku od 532 osobe, osmišljen je tretman koji na krajnje jednostavan i jeftin način djeluje na uzročnike ove neestetske pojave - uključujući čestu tjelesnu aktivnost koja pospješuje cirkulaciju i izbacuje toksine.
Sve što vam treba je Master, 24/7. Kolekcija bičeva i čvrsta ruka. Da vas izlupa po dupetu kad niste pile dovoljno vode. Ili ste jele kolače. Ili ste pušile cigarete. Niste se dovoljno kretale… itd.
Osim što će suzbiti sve aktivnosti koje su vam natovarile celulit na bedra, CSC-ov tretman direktno će utjecati na pojačanu cirkulaciju i znojenje putem kojeg će se organizam osloboditi toksina.
Za Vas odabrao:
Dr. H.H.
subota, ožujak 15, 2008
Alkoholizam se može definirati na razne načine, ali najzanimljiviji je onaj kojeg sam nedavno saznala čekajući red za vađenje krvi. Inače, čekanje je jedna od stvari koje mrzim. Čekanje u redovima, čekanje tramvaja, čekanje da bude bolje...Međutim, ono što je u gradu izvor frustracija, u malom mistu može biti zabavno. Tako, dok glumim nezainteresiranost, osluškujem razgovore...
Gospodin u srednjim godinama: «Pita me likar jel' pijen, jer mi je meru crven
nos.»
Starija gospođa: «Pa, jel' piješ?»
Gospodin (rezolutno): «Ne pijen! Pijen samo bilo vino. Popijen po litre na dan,
to je ništa!»
Dakle, ako pijete crno, onda pijete, a ako pijete bijelo, to se ne računa. Valjda zato jer je svjetlije, pa je slično vodi.
Recept za probleme s alkoholom je sljedeći – prijeđite na bijelo! I pijte manje od litre dnevno. Niste ni slutili da je tako jednostavno, zar ne?
Draga Marta
nedjelja, ožujak 9, 2008
Petak je dan za metak. To svaka pametna cura zna.
To znaju čak i kokoši s kojima Nina dijeli ured. To zna i jedini predstavnik jačeg spola koji upravo priča masni vic i napadno bulji u njen dekolte. Ona raskopčava još jedno dugme, samo za njegove oči. Zna da bi najradije pobacao sve sa stola i nategao je tu naočigled svih. Ali ipak su oni uzorna firma i čovjek je uzoran zaposlenik. Otac troje djece. Zato sluti: jedno dugme manje sasvim je dovoljno. Da se vrati doma napaljen i izjebe ženu ko nikad u životu. Pa šta! I njoj je petak, neka se gospođa malo proveseli.
Pozići, kisići i društvo se rastaje do ponedjeljka.
Nina na izlazu lovi taksi. Vozač ignorira ćelavog debeljka koji je digao ruku prije nje i parkira ravno ispred para dugih nogu u finim mrežastim čarapama. Ona se zavali na zadnje sjedalo i zapali cigaretu. Usprkos ofucanoj naljepnici «..ala što ne pušite». U biti, baš zbog nje. Stari baca komentar, ona ga hvata na volej. Sise u retrovizoru argumentiraju njen stav. Da je dvadeset godina mlađi, popušila bi mu kurac. Ovako mu puši cigaretu. Zauzvrat ga pušta da napasa oči i slini.
Njen stan je na 15. katu, u dobrom dijelu grada. S prozora vidi katedralu, ali taj pogled je nervira. Nije pobožna. Dapače. Ulazi pod tuš gdje je mirišljava pjena za tren oka pretvara u Veneru. Kružnim je pokretima utrljava u sise, prateći njihove obline. Štipa se za bradavice. Ooooh… Pokušava se zaigrati, ali shvaća da to nije to. Mora izaći vani i naći neke muške ruke.
Bira haljinu, bira cipele, bira šminku. Ogledalo se topi od miline. Snjeguljica je goli kurac, priznaje samoj sebi, gasi svjetlo i odlazi u mrak.
Dok nabada potpeticama po svjetlucavom mraku ulice, začuje iza sebe šapat. Nina Svinjetina. Nagli nalet adrenalina natjera je da stane kao ofurena. Možda joj se učinilo? Okrene se i uvjeri da je ne prati nitko. Uostalom, čula bi mu korake, zar ne? Ponovo nabaci gard kučke, isturi dupe i krene dalje.
Nina Svinjetina.
Sad već nema mjesta sumnji: ili je netko prati, ili je prolupala pa čuje glasove koji ne postoje. Okrene se i stane. Totalna tišina. Zaustavi se na tom mjestu par sekundi i upre pogled duboko u mrak. Astigmatizam je jebe; zbog njega sjene mijenjaju konture, pa joj se učini da vidi neku spodobu kako se bešumno miče. Taj prizor joj protjera trnce niz kičmu i ona se hitro okrene i zaputi prema svjetlu.
Nina Svinjetina.
Koji kurac!!! - prodere se u mrak. Raširenih očiju pokuša u vidokrug uloviti manijaka koji je prati. I šta uopće hoće! Neka dođe, neka samo dođe! Zabit će mu štiklu u jaja!
Dok stoji tako stisnutih šaka i bulji u mrak, osjeti kako joj se haljina lijepi uz mokra leđa, a pod pazuhom probija znoj. Toliko je bijesna zbog toga, da više niti ne misli na strah. Je li je uopće strah?!
U tom trenu iz mraka izroni On. Oh, Bože – izusti Nina to ime uzalud i shvati da joj mjehur popušta.
- Ne, nije Bog – iskezi se On, a u lijevom oku mu zaiskri čudan sjaj.
Strah nestane.
- Kako znaš za onaj nadimak?
- Ja znam sve o tebi. Znam da si bila prištavo djevojče s oblinama na krivim mjestima. A brkove si dobila prije nego menstruaciju. – tu se nakesi zlobno. Nina se malko posrami, ali taj osjećaj je prođe. Sad nema ni brkove, ni prišteve, a obline su joj kao isklesane.
- Da. Ali tko je zaslužan za to? – upita on, ne bez ironije.
Umjesto odgovora, ona se spusti na koljena i stane mu otkopčavati hlače. On joj se prepusti. Iako ga je jedva obujmila usnama, uspjela ga je progutati cijelog.
Nije svršio.
- Ovo je bilo bez veze. Mislio sam da ćeš raditi na tome, kad sam ti već dao tijelo božice. Što si mislila, da si ga dobila mukte?!
Od tona njegovoga glasa zatresle su se zgrade, a ulične svjetiljke naglo pogasile. Nastao je muk. Zrak težak kao pred oluju. S prvim naletom vjetra On je nestao, a ona je potrčala u mrak, držeći haljinu da je ne otpuše. Instinktivno je slutila da se vraća kući. Kući. Samo na to je mislila: kako će ući u svoj krasni stan na petnaestom katu i sprati sav taj užas sa sebe.
Struje i dalje nije bilo, pa je penjala svih petnaest katova. Jedva dišući i proklinjući cigarete, dovukla se do stana. Otključala je vrata i doslovce se bacila na pod, gdje je ostala ležati neko vrijeme, loveći dah. Uto je stigla struja. Svukla je haljinu i čarape i bacila ih u kantu. Zaudarale su na urin.
Pustila je vodu da teče u kadu, nakapavši u nju pola bočice lavandinog ulja. Treba joj da se smiri. Jebote, koja odvratna večer. Već računa da se odmah u ponedjeljak mora naručiti na relax masažu. Stane pred umivaonik i krene skidati šminku.
Pogled u ogledalo potpuno je paralizira. Trenutak prije negoli će izgubiti svijest, u sjećanje prizove lik debele, prištave cure s brkovima. Sada ju je gledala ravno u oči.
Nina Svinjetina was back.
četvrtak, ožujak 6, 2008
utorak, ožujak 4, 2008
nedjelja, ožujak 2, 2008
U lani objavljenom djelu
Pismo D., Povijest jedne ljubavi, André Gorz napisao je odu svojoj supruzi.
"Upravo si napunila 82 godine. Još si uvijek lijepa, graciozna i poželjna.
Živimo zajedno 58 godina i volim te više nego ikada. Nedavno sam se ponovo zaljubio u tebe i
ponovo u sebi nosim prazninu koju mogu popuniti samo kad je tvoje tijelo stisnuto uz mene".
srijeda, veljača 27, 2008
subota, veljača 23, 2008
utorak, veljača 19, 2008
Kad kažem jaja u šorbulu prvo što mi padne na pamet je jedna šalica na točke. Te dvije stvari za mene su neodvojive. I baba koja je meko kuhano jaje zdrobila u dotičnoj šalici i pomiješala s komadićima kruha.
Sjetim se i svoje bivše ljubavi koja mi je, potaknuta mojim sjećanjima, poklonila šalicu na točke. Ali je to učinio u trenucima kad smo se rastajali, pa mi je njegova gesta ostavila nedefinirani, ali gorkast okus. Tu novu šalicu nikada nisam voljela, iako sam trebala? I njega više nisam voljela, iako sam trebala? Jer je bio dobar, drag, nježan i volio me je?
Šalica se vukla po kuhinjskim ormarićima, šetala se od gornjeg do donjeg, od prvog reda do pozadine. Ponekad bi je upotrijebila, potaknuta urođenom grižnjom savijesti uzrokovanom odrastanjem na otoku, prema kojoj se ništa ne baca i sve se čuva. Sve dok se jednog dana nije okrhnula. Pa sam je s uzdahom olakšanja stavila van upotrebe. Ali je nisam bacila. Kao što ni svoju bivšu ljubav nisam bacila.
Šalica je ostala u drugom gradu. I on je ostao u istom gradu. Čekaju da ih bacim.
Draga Marta
nedjelja, veljača 17, 2008
četvrtak, veljača 14, 2008
Marijan K. ima četrdeset tri godine, podvodnu pušku i pakleni plan.
Toga jutra, dok je vozio biciklu kroz malo ribarsko selo u kojem je unajmio apartman, upoznao je Lisu P., medicinsku sestru iz Australije. Gubila je minute po uskim uličicama, razgledavala krajolik i vapila da utuče dan u nekoj zabavnijoj akciji. Vrijeme baš i nije bilo stvoreno za šetnju: nebo je navlačilo oblake, a zrak mirisao na kišu. Jedina alternativa bila je ostati u hotelu i pakirati ruksak. Da nije zaboravila adapter, mogla je depilirati noge. Ili izravnati kosu. U tom slučaju, ove priče ne bi bilo. A slučaj je htio upravo to, da zaboravi adapter i izađe u šetnju. Ravno pred gume Marijanove bicikle.
Čim ju je ugledao, u njemu se probudio instinkt lovca. Sama je. I on je sam. Jedan na jedan. Što ćeš raditi danas, pitao ju je. Ona nije imala plan. Pozvao ju je kod sebe na špagete. Brzo se skuhaju i još brže pojedu. Ostavljaju dovoljno vremena za igru. A Marijan K. to jako voli. Dok je bio mlad, propustio je brojne prilike na račun neiskustva. Sada ga je život naučio pameti i činilo mu se da njuši feromone bolje nego ikad. Da stvar bude još zabavnija, riješio se žene i djece tako što ih je na dva dana poslao u razgledavanje obližnjeg grada. Kulturno-povijesne znamenitosti i slična sranja nisu mu bila ni u primozgu. Došao je na godišnji s namjerom da nešto pojebe. I sada je bio pred ostvarenjem plana.
Lisa P. možda bi mu dala i bez velikog truda s njegove strane. Ali to bi pokvarilo igru. Ovako je on glumio lovca, a ona lovinu. I pritom su se dobro zabavljali, osim što je ona povremeno proklinjala u sebi jebeni adapter i manjak samopouzdanja zbog dlakavih nogu. Kad se vrati kući, bacit će ga u kantu. Njega to savršeno nije zanimalo. Promatrao je njene sise, utegnute u čipkasti grudnjak koji se jasno nazirao ispod zelene majice. A Marijan je volio zeleno. I volio je dobre sise. Doduše, dojam bi bio još bolji kad bi se, umjesto čipke, pod majicom ocrtavale bradavice. Ali, kad je bolje promislio, u mislima ju je ionako već svukao.
Pokazat ću ti plažu, rekao je. Lisa nije imala kupaći kostim, a on je svaku naznaku odmazde odlučio presjeći u korijenu. Vrijeme ionako nije za kupanje, samo će prošetati. A, ako bude htjela, može se kupati gola. Tako jednostavno. Spakirao je stvari: ručnike, masku, peraje, podvodnu pušku. Možda nešto ulovi, pa spremi večeru za nju. Nakon što je pojebe, naravno.
Putem do plaže, ona instinktivno sluti da Marijan ima konkretne planove. Dok mijenja brzine, okrzne joj koljeno, kao slučajno. Pogledi im se sretnu i ona se nervozno nasmiješi. Htjela je malo zabave, da; nevinu avanturu o kojoj će pisati u svom dnevniku. Ali ta nevinost se istopila brže nego što je očekivala. Tješila se mišlju da će Marijan stati kad ona kaže – dosta. Osim činjenice da ima smiješno ime koje u izgovoru djeluje kao žensko, čovjek se doima ok; oženjen je, otac je… zgodan je. I upravo je vozi kroz nekakvu šumetinu, nigdje žive duše! Lisa P. osjeća da se možda prenaglila. Pomišlja da je dobro što je zaboravila adapter. Nada se da su mu dlakave noge odbojne.
On parkira na proširenju uz cestu. Vadi stvari i daje joj dio da nosi. Ona tek tada vidi da je ponio i vino. Krasno, ustvrdi s laganom zebnjom. Unutrašnji signali upozorenja postaju sve glasniji. Gotovo i ne čuje kako joj objašnjava da se morski ježinci senzualno jedu prstima i jezikom. A da se vratimo, možda će kiša. Neće, ne brini. Ni sama ne zna zašto, kreće za njim kroz šumu.
Plaža je zbilja prekrasna, ali njoj to malo znači. Dok on opušteno melje o nekim klesarima koji su u davno doba tu vadili kamen i za sobom ostavili rupe ispunjene morem, ona gubi koncentraciju. Misli na svoju hotelsku sobu. Na mamu. I koji joj je kurac uopće bio kad je sjela s njim u auto! A da se vratimo, kiša će... Marijan sad definitivno shvaća da situacija izmiče kontroli: natezat će se s njom sigurno koji sat, ispucat će sve svoje zavodničke trikove i dobit će nogu. Pa nije on balavac da se toliko mrcvari za snošaj!
U tom trenutku, padaju mu na pamet dvije mogućnosti. Prva. Odvest će je natrag u selo. Druga. Silovat će je. Dok u glavi munjevito razmatra obje, silan vjetar podiže more, a nebo postaje tmurnije od pogleda ispod njegovih obrva. Uzima pušku. Grabi Lisu za ruku. Trozub para nježnu kožu ispod brade i ona se za kratko prestaje otimati. Dovoljno dugo da Marijan dohvati konop i veže joj ruke na leđima. Gura je prema zaklonu iza velike stijene. Ona plače. Ponovo se pokušava oteti, ali snažan udarac obara je na tlo. Oštro kamenje otvara rane, a vjetar guta njene jecaje. Nitko je ne čuje. Nikog nema da je spasi. Sama je na kraju svijeta, na zabitoj plaži nekog zabitog sela, prepuštena bijesu prirodnih sila i Marijanovom nabreklom udu koji upravo prodire u nju…
Zanimljiva zamisao, priznao je samome sebi i odveo je natrag u selo.
ponedjeljak, veljača 11, 2008
četvrtak, veljača 7, 2008
Poštovani poštovatelju hrvatskih zakona, ovo jelo nikada nećeš probati!
Prema nekom članku nekog zakona, zabranjen je ulov ribe ovog uzrasta. Nečuveno! Iako zvuči orijentalno, stvar je jednostavna, prava dalmatinska spiza. Male gere, ma što male, sitne, prave bebe - gerice. Ulovljene od strane bezosjećajne ljudske spodobe, pržene u ulju i posoljene. Jedu se rukama, uz dodatak kruha.
Kako sam ja čestiti građanin koji se drži zakona, zadnji put sam ovo jela kada ih je ulovio moj dundo, koji nije toliki čistunac kao ja, ali zato češće oblizuje prste.
Jer, kad izuzmemo ono što je nezakonito, ono što je nemoralno i ono što deblja, ne ostane baš puno.
Draga Marta
subota, siječanj 26, 2008
ponedjeljak, siječanj 21, 2008
Od sveg bogatstva mediteranskog začinskog bilja kojim smo okruženi, u našoj kući su se najčešće koristila dva – Vegeta i goveđa kocka.
Dida Ante, Bog mu da pokoj, umro je u uvjerenju da se u njegovoj kući Vegeta ne dopera. A istina je bila sasvim drugačija. Baba je godinama potajno začinjala sva njihova jela dotičnom umjetnom tvorevinom.
Dida je bio strog i čvrst čovjek, boležljiv, ali discipliniran, pa se pomno držao svih liječničkih uputa. Ne pij hladno, ne jedi slano i masno, čuvaj se propuha i slično. Svjedokom sam da je jednog hladnog zimskog dana čak i jabuku zagrijao u toploj vodi prije nego što ju je zagrizao. Nije s njim bilo lako živjeti, ali baba je znala tajnu. A tajna se sastojala u tome – što čovjek ne zna, ne može mu ni smetati. Pa kako se odrekla mnogih stvari u životu i žrtvovala za druge, smatrala je da ne mora jesti bljutavu hranu. I tako je Vegeta uvijek nalazila put do njihovog ručka. Taman toliko da poboljša okus jelu, a da dida ne primjeti. A on je sav ponosan govorio kako oni to ne koriste.
Poseban je doživljaj bio dostaviti babi malu plavu vrećicu, a da dida ne primjeti. Zapravo, i nije bilo toliko teško. Ili su muški prilično naivan svijet koje je lako obmanuti, ili je možda slutio o čemu se radi i odlučio se praviti blesav. Nažalost, to nikada nećemo saznati.
Ne čudi stoga da je moja mater nasljedila sklonost prema Vegeti. Većina naših obroka imala je taj karakterističan pikantni štih. A kako jabuka ne pada daleko od stabla, tako sam i ja nastavila tradiciju. Ironija je bila u tome što sam od malena imala osjetljiv želudac, pa sam malo po malo shvaćala da mi ne paše teška, masna i jako začinjena hrana. Tj., paše mom jeziku, ali ne i probavi.
Sada volim blaže okuse, a Vegeta se sve manje troši. Iskustvo me je naučilo da, ako meso prije pečenja ili prženja začiniš Vegetom, ubio si Boga u njemu. Rađe krenem sa solju i paprom, pa ako treba dodajem Vegetu. Pomalo otkrivam začine iz vlastitog vrta – ružmarin, kadulju, bosiljak... I sve manje mi pašu intenzivni doživljaji, sve više cijenim nijanse. Bit će da starim.
Draga Marta
srijeda, siječanj 16, 2008
Nakon što se svu noć besano vrtio po krevetu, Gabrijel je, iznerviran, ustao u zoru. Ljeto je bilo vrlo sparno, ali je on, kao nepopravljivi poklonik prirodnih uvjeta života, uporno odbijao instalirati klimu. Zbog toga se morao nositi s optužbama da sebično maltretira čitavu obitelj. Međutim, savjest mu je bila mirna, jer mu se činilo da je tom tvrdokornom stavu žrtvovao samo sebe. Ostali su mirno spavali znojem slijepljeni za krevet.
Tiho se iskrao u svježinu nadolazećeg jutra. Iz daljine je dopirao zvuk brodskih motora i u trenu je požalio što nema barku da na moru dočeka izlazak sunca. Taj je užitak doživio još kao dječak, kada je s Didom odlazio izvlačiti mrežu. Stajao bi na provi, pogleda uprtog u dubinu gdje su se ljeskala srebrna riblja tijela. Volio ih je gledati kako umiru, trzajući se u agoniji, nemoćne i nijeme. Da su imale glasa, to bi zbilja bilo fantastično, mislio je, pustiti toliku vrisku u nježnu tišinu zore…
Prošao je pored trule barke koju je njegov otac kupio od neke udovice za sitne pare. Na njoj je vrijedio samo motor, ali zbog toga ju je i uzeo. Navodno je tako navukao prokletstvo, jer je ispod prove našao novac koji mu nije pripadao. Gabrijelu se ta priča činila smiješnom. Po njemu, Stari je glavom platio vlastitu glupost. Zato što nikad nije uživao u ribolovu kao Dida. Zato što ga nije zabavljalo polagano umiranje riba. Zato što je prekasno bacio dinamit…
Zato on danas nema barku.
Sjeo je na biciklu i krenuo prema moru. Ulice su bile puste, nigdje žive duše; tek jedan crni pas i nevidljive ptice u krošnjama murvi. Dok je živio tu, prizori uspavanog sela nisu imali neku osobitu draž. Zapravo, Selo općenito nije imalo draži i jedva je dočekao da ode. Da stvori život negdje gdje ga nitko ne poznaje. I sada je zbog toga bio nesretan. Odasvud su na nj vrebali detonatori uspomena: zidić na kojem je pio s prijateljima, uzbrdica pred crkvom gdje je pao s motora i slomio zub, terasa hotela… Tu ga je Marijela učila plesati. Bio je nespretan, a ona strpljiva i slatka. Potpuno drugačija od svih žena koje je u životu sreo i toliko slična njemu. Znao je da bi ju volio do smrti. Samo da je smio.
Spustio se na pješčanu plažu koju su kao djeca obožavali. Odavno se nije tu okupao. Nekako je s odrastanjem zamrzio pijesak. Dok su mu stopala tonula u meku podlogu plićaka, sjetio se kako je Marijelu tu napala hobotnica. To čudo sebi nisu uspjeli objasniti, ali vjerovali su da ju je privukao sedefasti lak na njenim noktima. Nikada prije nije golim rukama ubio ništa živo. Sad ga je hvatao smijeh kada se sjetio Marijeline prestravljene face: vrištala je sve dok krakata zvijer nije klonula. A onda su se oboje stali smijati kao ludi. Kasnije su za večerom jeli njegov prvi ulov i ponosno čitav događaj prepričavali Babi.
U istoj ju je kuhinji, jednom davno poljubio…
Najednom ga je preplavio gorak osjećaj osamljenosti. No, gotovo istovremeno pomislio je da bez veze tuli nad vlastitom prošlošću i, ljut zbog toga, bacio se u more.
Ronio je dugo. U tom fluidnom i plavom svijetu tišine osjećao se sretnim. Kao da se vratio korijenima; nekom mirnom zavičaju iz kojeg je nasilno iščupan onoga dana kad je Marijela otišla.
Gotovo bi se zakleo da je pod vodom posvuda osjećao njezino prisustvo. Taj dojam bio je toliko snažan da je u trenutku pomislio kako će je ugledati… možda baš ovdje, iza podvodnog grebena, u nepreglednim livadama Posejdonove trave.
Prizor na koji je naišao, ostavio ga je bez daha.
Bila je tu.
Bila je tu i plivala je s njim. Od silnog uzbuđenja, suze su mu navrle na oči i zamutile mu pogled. Ne pribere li se, znao je, izgubit će je iz vida. Uplašit će je nekim naglim pokretom i ponovo će ostati sam; ostavljen duboko na dnu moru plača.
Nije smio više otezati. Izvadio je nož i zaronio prema njoj. Precizan ubod između očiju umirio ju je zauvijek.
Te večeri nitko za stolom nije hvalio njegovo junaštvo. Nije bilo ničeg osobitog u činjenici da je odrastao muškarac sposoban nahraniti obitelj ulovljenom hobotnicom. Prije spavanja, u svoju je malu crnu bilježnicu zapisao: Hvala ti što si mi dala tako jasan znak.
Zaspao je sretan.
utorak, siječanj 15, 2008
nedjelja, siječanj 13, 2008
srijeda, siječanj 9, 2008
Teta Branka je teta Branka. Nju ne treba posebno predstavljati, svatko zna tko je ona. Čak i danas, kad je više nema.
Teta Branka živjela je u staroj kući, pa je imala tinel. Mi nismo imali tinel. Naša je kuća bila nova i mi smo imali dnevni boravak. A ja sam htjela tinel, baš onakav kakav ima teta Branka.
Bila je to mala prostorija s desne strane velikog hodnika. U njoj je bila kredenca, šemize, trpeza i katride, kauč i fotelja. Tinel je još imao i luster, i to onaj starinski, na petrolij. U kredenci su se držale rakije i likeri, a ponekad i koja čokolada ili bonbonjera, pa kad bi se otvorila vrata zamirisala bi cijela soba.
Ono što je činilo ovaj tinel još posebnijim bila je zelena roba od koje su bile napravljene zavjese, stolnjak, pokrivač za kauč, kušini, jednom riječju - sve. Zelena roba sa zlatnim vezom. Zbog toga je taj tinel bio najotmjenija soba koju sam ikad vidjela i ja sam htjela imati baš takvu.
Ali, svi plaćamo danak napretku, pa je tako platio i tinel. Jednog su dana nestali kredenca, trpeza, katride i kauč. Zamjenili su ih trosjed i dvosjed, televizija i mali stolić s metalnim nogama i mramornom pločom. Ostao je samo šemize, koji se nije uklapao u moderno uređenu prostoriju i samo je podsjećao na nekadašnji tinel. Pa kad već nema tinela, neka nema ni njega, neka ostane zeleni tinel u mom sjećanju, najljepša i najotmjenija mala prostorija koja je ikad postojala.
Kakve veze ovo ima s receptima? Reći ću samo da je teta Branka radila najbolje krokande na svitu. I to one tanke, hrskave, koje se tope u ustima. Puno toga je teta Branka dobro radila, a ja ću je najviše pamtiti po krokandama i tinelu.
Draga Marta
utorak, siječanj 8, 2008
nedjelja, prosinac 23, 2007
srijeda, prosinac 19, 2007
utorak, prosinac 18, 2007
…
ne ja ne krvarim na dah
što mi se ne kače o vrat
pljujem na filmove
koji se puše zbog priče
ja sam svoj goli polubog
kurvama svodnik drug i brat
i ne znam odgovor koji se gomili liže
ja se ne otimam za riječ niti me rastura što znam
da kurce biraju ti isti kurci
i što kurac kurcu klikće
ja sam ko razjebani ler
prljavi premazani gad
al ne znam nikoga koga bi volio više
Davor Gavran
@dioniz.net
subota, prosinac 15, 2007
Situacija ide otprilike ovako: ljetno je jutro, sunce, bonaca, galebovi, sve kako i treba. Pod punom ljetnom opremom (šlape, šešir, naočale, torba) marširam prema moru. Veliki je danas dan. Gre se u ježine. Skupila se ekipa, uspjela se dogovoriti di se ide, kad se ide, s čijom barkom, ko donosi vino, ko kruh i milijun drugih sitnica koje se ne čine bitnima, ali začudo jesu. U dogovoreno vrijeme nema još nikoga. Naravno, jer kašnjenje je naša užanca, ali ja to nikako da prihvatim, pa se uvijek pojavim najmanje pet minuta prije, tako da nakon 15 minuta čekanja počinjem opasno gubiti živce. Već mi izlet ide u lošem smjeru.
Nakon pola sata ekspedicija kreće put škoja. Veselo je, barčica polako pljuska po valovima, motor prducka, a ja se uvalim na provu i toćam noge u moru. Pomalo zamišljam da sam Kate Winslet u Titanicu, samo moj Leonardo nikako da se pojavi.
Stižemo na odredište, a ja se mičem s prove, jer ako bi mene dopalo da iskočim na kraj i vežem cimu, još bi se i mogao dogodit Titanic. Muški dio ekipe se priprema za lov, ženski se «kući» tj. nalazi dobro mjesto, rasprostire šugamane, maže se kremama.
Lovci se pobjedonosno vraćaju s ulovom ježina. Crne bodljikave spodobe. Pitam se kome je prvo palo na pamet provjeriti je li to jestivo. Mora da je bio vrlo gladan. Dakle, ježine se raspolove, a unutra nešto duguljasto narančasto. Postoje dvije vrste ježina. Jedna koja u sebi ima to narančasto i druga koja nema. Mi ih zovemo ženske i muške, iako biolozi tvrde da su to dvije vrste. Narančasto se izvadi i pojede, poprati kruhom, zalije crnim vinom, sve uz komentare kako je to ukusno.
U međuvremenu, Kate Winslet otvori svoju torbu i iz nje izvadi paštetu. Otvori paštetu, izvadi iz nje ono sivkasto-ljubičasto, namaže na kruh i pojede. A što ću kad mi ježine nisu drage!
Popodne, ekspedicija se vraća. Siti, podnapiti, crveni ko rak. Jer, nema te kreme, nema tog faktora koji vas može zaštititi od podnevnog sunca na škoju.
srijeda, prosinac 12, 2007
Tebi sam se, Sivi Saturne, poklonila tražeći ljubav u pogrešno odsanjanom snu. Tebe sam polizala kao tvrdu sol čija gorčina prži jezik i utrobu vuče do ponora plača.
Da je bilo mudrosti u meni, vidjela bi vodene zmije što se gnijezde u plićacima tvojih očiju i znala bih kome se dajem.
Ali strast me je učinila slijepom i ti si našao svoj put kroz taj šuplji mrak samo da mi zalediš srce i osudiš ga na bol. Sada se komadam, kao vjetar u granama. Sanjam da ne postojim, mijenjam lica i imena u nadi da ću ti pobjeći. Ali tvoja me žudnja uvijek iznova razotkriva.
Jer na leđima, kao vječni biljeg, nosim živu ranu od predugog ležanja u jednoj suludoj želji.
ponedjeljak, prosinac 10, 2007
Ja sam Magdor, komanska princeza. Bila sam Prva među brojnim ženama koje je moj car ljubio i jedina koja je zajedno s njim nosila Krunu, Žezlo i Mač. Sva zemlja njegovih predaka, dokle god pogled seže kroz prostranstvo stepa, pripadala je meni; i svi plodovi te zemlje, njeni sinovi i kćeri, mrtvi i živi, po carevoj su želji došli u moju milost. Jer bila sam gospodar svoga gospodara; najveća svetinja u hramu njegovog nemirnog nomadskog srca.
Car je rado dijelio moje tijelo sa strancima. Vjerovao je da u njihovom sjemenu počiva moć bogova čija imena nije znao. Moć prodorna i tvrda što podiže silnu vatru dok iz moga krila struji k njegovom.
Time je uvrijedio vlastite bogove i dao im povod da osujete naše taštine. Kazna je stigla u liku čovjeka čiji su dodiri palili poput biča i u meni sijali glad. Znala sam da ga se neću nasititi nikada. Slatka bol kojom me moj ljubavnik volio natopila je i carev zagrljaj i on ju je osjetio kao svoju vlastitu. Najednom izigran i jadan, izmučen ljubomorom, dosudio mu je smrt. Nije imao niti toliko razbora da shvati kako je istom samome sebi stavio nož pod grlo. Jer volja bogova predala me čovjeku koji je znao pružiti užitak slađi od carske vlasti.
Na svoje posljednje putovanje, mrtvi je car, umjesto zlatnika, ponio moje ime.
Znala sam da će Posvećeni poslati glasnike brzih stopala da mi traže krvnike na sve četiri strane. Ali bogovi su htjeli da ih nađe onaj zbog kojeg sam i ponijela na rukama prokletstvo izdane krvi.
Prekasno sam shvatila da je moj ljubavnik bio čovjek s vatrom u bedrima i vučjim srcem u grudima; osveta mrtvoga cara.
Sada me straže vode kroz Dolinu zaborava. Poznajem dobro ovaj kraj, jer tu sam rođena davno prije života svoje majke. Zato ne osjećam strah; vrijeme koje nosim u sebi pamti put povratka u tople i mirne vode maternice. Ali slutim da negdje daleko već živi ona koja će uzeti za mene vučje srce izdajnika. Jer car mi je pokazao da je žudnja za osvetom jača i od smrti.
subota, prosinac 8, 2007
Ne znam kako vas, ali mene Severinina pjesma «Prijateljice» uvijek raznježi. Ovo je recept posvećen mojim prijateljicama, od kojih su se neke, kako kaže pjesma, «već i udale». Ja, naravno, nisam, pa imam vremena slagati uspomene u recepte ili obrnuto.
Bile smo nas četiri. Sjedile smo zajedno u srednjoj školi, klupa iza klupe. Vrijeme – početak devedesetih. Taman su se bile okupile DIVAS-ice. I mi smo se bile okupile, u kući od I. Radile smo roščiće. S marmeladom. Super recept, jednostavan i ukusan, taman po mjeri srednjoškolki.
«Odlični su ovi roščići», rekla je S.
«A kako se zovu?», pitala je V. koja je uvijek morala znati kako se što zove, i zašto se zove baš tako kako se zove.
«Ne znam», odvratila je I., ona se nikada nije s tim zamarala.
V. nije bila zadovoljna. «Pa moraju se nekako zvati, ajmo im dati ime».
«Znam», uzviknula je D., «neka se zovu DIV'S», ona je uvijek imala smisla za nadjevanje imena. I roščića.
I tako su roščići dobili ime.
Za ovaj recept potrebno je:
- 15 šalica brašna
- 5 šalica ulja
- 3 šalice piva
- za nadjev: marmelada, najbolje miješana
Od brašna, piva i ulja umijesi se tijesto i pusti da odstoji 1 sat. Razvalja se i reže u trokutiće na koje se stavlja nadjev. Zarola se, a rubovi se stisnu da se marmelada ne razlita. Peče se na 180 stupnjeva, dok se, što bi rekla moja baba, ne ispeče.
Draga Marta
Ja sam obično imao drugi problem: izmišljao bi dane koji još nisu ni došli, tovareći tako na pleća gomilu nepostojećeg vremena. I sad mi se činilo da sam već dugo zatvoren. Prepoznao sam taj osjećaj u zvukovima koji nisu stvarni. Kao da se razum poigravao sa mnom, donosio mi šum vjetra u granama ili pjesmu galebova na hridima koje kupa more. Ponekad bi čuo neki uzvik, disanje i korake kako mi prilaze niz glatke, kamene stube. Kao sad. Zatvorio sam oči, čekajući da nestanu. Ali umjesto toga, postajali su sve glasniji. Sve bliži. S nevjericom sam se zagledao u mrak i primijetio da je postao tanak. Kao fina siva koprena s narančastim odsjajem… Tri siluete pod bakljama.
I nisu bile privid.
Dok su mi se oči još privikavale na svjetlo, jedan od njih izvukao me van i snažnim udarcem u trbuh oborio na koljena. On nije bio ni stražar ni vojnik; izgledao je kao netko tko stoji iza krive strane rešetaka. Kroz bol i grohot njihovog smijeha, do ušiju su mi doprli još nečiji koraci. I oni su ih čuli i naglo se utišali.
... nastavit će se...
utorak, prosinac 4, 2007
Sjedio sam u polumraku, na podu posutom slamom. Visoko na zidu bio je uski otvor kroz čije je rešetke prodirala slaba svjetlost. Primijetio sam da neko žbunje raste u razini otvora i shvatio da sam zatvoren u podrumskoj tamnici. Prošao je čitav dan dok netko nije svrnuo pozornost na mene. Bio je to stražar koji mi je donio vodu i komad suhog kruha. Htio sam da mi objasni zašto sam zatvoren, ali on jedva da me i pogledao.
Naslonio sam se na zid, razmišljajući o svom položaju. Ovo nije bio prvi put da sam lišen slobode. Ali, prije sam strpljivo grizao dane, čekajući da osvane posljednji. A sada… Bio sam nemiran i ljut. Nespreman da prihvatim podlu Fortuninu igru. Dovela me do pred vrata Njezine kuće, samo zato da mi ih zauvijek zatvori.
U tami je teško razlučiti dane. Prolaze jedan za drugim, kao beskrajni jednolični niz. Nakon nekog vremena postaje svejedno jesam li potrošio tjedan, mjesec ili godinu. Dok sam bio zatvoren u tvrđavi na hridima Tere, sa mnom je robijao neki sitni lopov koji je čitavog života krao po tržnicama. Taj jedva da bi izašao na slobodu, a već bi ga ponovo vratili. No, sudbina mu je konačno okačila o vrat nesretan slučaj u kojem je izgorjela trgovina poznatog zlatara. To se zbilo desetak godina prije našeg susreta, ali on je živio u uvjerenju da je zatvoren tek dvije; preostalih osam jednostavno je izbrisao iz sjećanja. Mislim da je, zakonima razuma usprkos, bio sretan čovjek.
...nastavit će se...
nedjelja, prosinac 2, 2007
Dragi bobe, mladi bobe! Iako neki tvrde da nije zdrav, a potvrđeno je da može izazvati alergijsku reakciju (u toj mjeri da vam jedino pravovremena akcija ukućana i blizina hitne pomoći može jamčiti da vam to neće biti zadnji obrok), ovo je jedno od mojih najdražih jela.
Mladi bob je dobar koliko stari nije. To znači da imate dvije-tri prilike jesti zaista slasan obrok, jer što je stariji, sve je neukusniji. Priprema se kao i ostala zelen. U tu svrhu svako domaćinstvo mora imati veliki kotal. Zaboravite one male, fine tećice. Zelenje se kuha u puno vode. Ako se bob opere i ne osuši, ubrzo pocrni. Zato ga je najbolje obrisati krpom. Obavezno se oštrim nožićem uklanja ona tvrda nit na spoju dvije polovice mahune. To je pipav posao, zato ja pišem o tome, a moja mater priprema ručak. Svaka se mahuna usitni na dva ili tri dijela, ovisno o veličini. Kada voda uzavre, stavi se na vrh kućarina sode bikarbone i zatim očišćeno povrće, ali ne odjednom, nego malo po malo. Drugi dio se ubacuje tek kada voda ponovno proključa. Ovećom plosnatom, probušenom žlicom, tzv. šupjačom (ovaj termin koristi se i za opisivanje praznoglave ženske osobe), povremeno se pritisne bob, jer inače ima tendenciju da se sam servira po tanjurima i kuhinjskim elementima. Kad je kuhan, procijedi se. I ne samo procjedi, već se dobro poklopcem pritisne da se istisne sva voda iz njega. Začini se, znate već, solju i uljem, maslinovim ili miješanim, kako vam paše.
Za prilog preporučam jaja u tvrdo, što je vrlo zgodno jer se prvi bob često poklapa s vremenom Uskrsa, pa možete iskoristiti ona jaja što ste omastili u kapuli i sad ne znate što bi s njima.
subota, prosinac 1, 2007
…
muza je karma
njoj sam posebno drag
dok je tu pije mi krv i zijeva
to nas ne umara
jer sam poštenje, poniženje, pa čast
jučer strast, danas formalnost
sutra formalno past
to me ne nervira
pamtim i gore
muza je fakat foler
folere treba pred zid
muda il obraz
nešto treba pred sud
ko je lud da kudi što se nudi
što se potencira
ja sam od jučer otuđenje i mrak
dobar znak
ne volim ovce, ovce troše moj zrak
i bleje
nekad ignoriram
nekad baš nemam volje
nekad eksplodiram
pa blejim jače od svih
Davor Gavran
@dioniz.net
srijeda, studeni 28, 2007
Poraženo, mišićavo tijelo još nije ni dotaklo pijesak, a arena je već grmila tisućama glasova koji su zvali Njegovo ime. Bio je na vrhu svijeta. Obožavan i slavljen. Nošen valovima frenetičnog odobravanja koji su ga zapljusnuli s krcatih tribina. U znak pozdrava, podigao je okrvavljene mačeve visoko u zrak…
Prije nekoliko godina, bio je nitko i ništa. Ratnik u gubitničkoj Vercingetorixovoj vojsci. Sam ga je veliki Cezar u trijumfu proveo kroz Rim kao pseto na lancu, dok ga je pljuvala ista ova rulja koja mu sada kliče s obožavanjem.
Neko je vrijeme čistio svinjce, kao rob ugledne i bogate rimske familije. No, bio je prgav. I nije znao jezik. Osim psovki. Njegov je vlasnik stotinu puta prokleo svaki sestercij kojim ga je platio. A onda je odlučio da ga proda Publiju Saturninu.
Saturnin je držao poznatu gladijatorsku školu u Pompejima. U nekoliko riječi objasnio mu je novu situaciju: „Bori se za mene i dobit ćeš slavu i slobodu. Bori se protiv mene i tvojim ću mrtvim tijelom nahraniti lavove.“ Gal je bio pametan i izabrao ono prvo. Tada je želio samo slobodu. Nije ni slutio da će ga glad za krvlju dovesti do gladijatorskog trona.
Sve te slike prolaze mu kroz glavu dok sluša urlanje arene. Podiže palac kao zaziv života ili smrti. Rulja okreće palce na dolje. Želi krv. On zariva oba mača u prsi čovjeka s kojim je do jutros dijelio postelju i hranu, dok masa pozdravlja smrt koja se polako razlijeva po pijesku arene. Ravno u Nemezina usta.
Još jedan pozdrav i On nestaje u mraku, na putu do svlačionice. A tamo… Tamo ga čeka Ona. Kći njegovog prvog vlasnika. Dok je bio svinjar, izbjegavala ga je s gnušanjem. Sad obožava tlo po kojem hoda i nudi mu svoje bijelo tijelo koje u smrdljivu prostoriju unosi miris jasmina.
Gleda ga kako prilazi, oznojen i krvav. On, koji je uzor tolikim muškarcima i san nebrojenih žena. On, koji je samo njen. Baca mu se u zagrljaj i ljubi mu ruke s kojih još uvijek hlapi smrt. Na svilenoj haljini ostaju tragovi krvi… Ali to je ne smeta. Dapače. Nosi ih kao trofej.
On čvrstim stiskom obuzdava njene strastvene nasrtaje i tiho joj šapće na jeziku kojeg mrzi:
- Ubio sam ga za tebe.
Laže, naravno. Ali laž je oružje moćnije od mača. Shvatio je to još kad je prvim lažima svoju malu oholu gospodaricu, pretvorio u pokornu sluškinju.
Kako je otrovan njegov glas! Kako su uzbudljive njegove riječi! Uzbudljivije od svega što su joj muškarci davali do tada. Polako je obuzima slabost od silne strasti koja joj struji žilama. Napravit će sve. Bacit će mu se pod noge i ljubiti mu stopala. Samo da ga dobije. Samo da joj zarije svoj tvrdi mač u meku toplinu utrobe.
On je dodirima kuha na laganoj vatri. Miluje njene oble grudi i štipa bradavice koje poput dugmeta napinju finu, glatku haljinu. Zadiže je polako, utapajući prste u vrelinu njenih butina. Uzbuđenje postaje neizdržljivo i nagon je tjera da ritmički vrti kukove, trljajući se o njega. Dijeli ih samo svila. Ta prokleta haljina koja čuva ulaz u njezin hram… Moli ga da je rastrga. Da je uzme. Tu na prljavom podu gladijatorske svlačionice. Ali On je ne čuje. Osvaja njeno tijelo polako, zaneseno uživajući u svojoj nadmoći.
Ona već gubi kontrolu. Diše isprekidano i rukom nervozno prodire među kožne trake njegovog pojasa. Uzima ga svojim vitkim prstima punim prstenja i povlači prema sebi, pokušavajući se istovremeno riješiti haljine. U bunovnoj mašti snažne joj ruke razmiču bedra i prinose ljubavno oružje do samog ulaza. Polako, kao da je golica, vrh istražuje vlažne dlačice koje skrivaju središte užitka. A onda, mišići se napinju i on ulazi…
U stvarnosti, scena je bitno drugačija.
Tisuću i osamsto godina kasnije, u vremenu kojeg ni zamisliti nije mogla, njene su ostatke pronašli pod skorenom lavom Pompeja. U gladijatorskoj svlačionici. Po nakitu se dalo pretpostaviti da je bila patricijskog roda. Ali bunilo ih je mjesto nalaza. Tko je bila ona? Bogata rimska građanka koja se iz dekadencije dokonog života posvetila igrama u areni? Ili obična kurva najpoznatijeg gladijatora svoga vremena…
nedjelja, studeni 25, 2007
Krenuo sam prema brodu, noseći srebro u rukama. Nisam imao pojma što sam ovom prijevarom uopće postigao. Osim što sam ostao bez novca. Kraljica mi je i dalje bila nedostižna, zatvorena u svojoj kamenoj palači do koje nije bilo puta.
Dok sam spremao srebro u unutrašnjost broda, osjetio sam da mi netko prilazi. Bio je to zapovjednik lučke straže, praćen dvojicom vojnika. Htio je znati što namjeravam. Odvrtio sam istu priču o kupovini srebra za nekog izmišljenog trgovca.
- Sad idem u Grad. Ostavio sam tamo roba da nabavi hranu i vodu za put.
Zapravo nisam mislio otići. Odlučio sam se usidriti u Sjevernoj luci i gubiti po gradu. Možda naći Crnog i vratiti se Maris. Pronaći drugi ulaz u Palaču. Trenutno nisam imao plan. Za razliku od njega.
Bez puno priče, dvojica vojnika su me zgrabila i bacila u lance, vodeći me tamo gdje sam ionako htio poći. Doduše, na neki drugačiji način…
četvrtak, studeni 22, 2007
Postoje izreke koje se prenose s koljena na koljeno. Netko u nekom trenutku bubne nešto, ni ne sluteći da će to ući u povijest. Barem obiteljsku. Tako se i u mojoj obitelji čuva i svako toliko ponavlja gore navedena izjava moje prababe.
Može se upotrijebiti u raznim prilikama, npr. kada želite reći da se o ukusima ne raspravlja, ili da vam neko jelo nije baš omiljeno, ili ako pri obiteljskim okupljanjima pretresate pokojne, pa se sjetite jedne tete koju je ubio grom, djeda koji je s trabakulom preplovio Jadran uzduž i poprijeko, te se ponekad pitate koliko imate neznanih rođaka, jednog liječnika koji vam nije u rodu, ali vas na njega vječno podsjećaju otkucaji starinskog sata u dnevnom boravku i naravno, nezaobilazne prababe i njene bezvremenske mudrosti. «Hobotnica je lipa, komu je draga.» Njoj očito nije bila.
Inače, hobotnica se može pripremiti na razne načine. Na salatu. Na buzaru. Pečena. Jedino što se ne može, to je juha od hobotnice. Postoji jubav ko' juha od hobotnice, ali to ne želite.
Kako god je pripremili, bit će vam ukusna ako vam je draga. Ako nije – neće!
subota, studeni 17, 2007
Prvi korak: osvrnite se oko sebe. Provjerite da li vas netko gleda. Ako je zrak čist, nonšalantno se prošetajte do stabla, praveći se pritom da se divite susjedovoj okućnici. Još jednom provjerite vire li kakve znatiželjne oči kroz škure ili iza pitara sa smrdulinima. Uberite desetak zelenih oraha, pazeći da ne dižete preveliku buku. Stavite orahe u džepove. U tu svrhu obući šire hlače, pregaču i sl. Nažalost, jakna ne dolazi u obzir, jer se akcija odvija usred ljeta.
Drugi korak: orahe natucite, stavite u veće staklene tegle, u kojima su prethodno bili kiseli kukumari ili paprike, dodajte na toliko oraha otprilike 0,5 kg šećera. Zatvorene tegle ostavite na suncu 10 do 15 dana da orasi puste tamnosmeđi sok. Zatim dolijte rakiju, malo ostavite i procjedite.
Jedini problem s ovim receptom je što reći kada naiđe susjed i nevino upita «Što lipoga pijete?»
nedjelja, studeni 11, 2007
Povjerenik za srebro bio je neki suhonjav činovnik, odbojnih crta lica. Sve je na njemu bilo usukano i strogo, počevši od sitnih očiju koje su podsjećale na zmijske. Čim sam ga ugledao, instinkt mi je rekao da ga se klonim. No, istovremeno sam bio neobično umiren osjećajem da stojim na jedinom pravom putu.
Dočekao me u Istočnoj luci i poveo do čuvanog skladišta u kojem su se nalazile njegove prostorije. S police je uzeo veliku smeđu knjigu, a zatim sjeo i počeo nizati kićena slova na praznom listu papira.
- Ime? – rekao je, ne podižući pogled.
- Moje ime?
Navukao je obrve tako čvrsto da mu se nos još više usukao. Shvatio sam da traži ime trgovca, pa sam slagao neko koje je vuklo na Istok.
- Poslanica. – nastavio je strogo. Bio sam savršeno svjestan da me vrlo kratko vrijeme dijeli od trena kad će se s njegovih tankih usana prolomiti poziv straži. Već sam mu vidio nož pod grlom i strah u očima, dok ga guram ispred sebe kao živi štit koji će me izvesti iz klopke. Ali onaj neobičan osjećaj ponovo me umirio.
- Nemam poslanicu. – rekao sam nemarno, iako nisam imao pojma što uopće traži. On se zabuljio u mene, s nevjericom.
- Nemaš?! Pa s čime te tvoj gospodar poslao po srebro?
- S ovim. – rekao sam, bacivši mu na stol vrećicu punu zlatnika.
Otvorio ju je i počeo brojati. Iznos ga je donekle smekšao, ali i dalje je bio sumnjičav. Poveo me iza vrata, gdje su u dvije hrpe uredno bili poslagani srebrni ingoti.
- Pretpostavljam da nemaš ni svoju vagu.- procijedio je ironično, vidjevši da ne nosim ništa, osim noža za pojasom. Njegova bahatost bila mi je sve manje snošljiva, ali trudio sam se ići u korak s igrom. Pomalo i zbog čiste znatiželje, da vidim dokle će me odvesti.
- Slušaj… - započeo sam ozbiljnim tonom, dajući mu do znanja da nisam raspoložen za njegove podrugljive primjedbe: - Ja imam gdje provjeriti jesi li me prevario. Zato, skrati priču i odvagni to srebro, jer ne namjeravam više gubiti vrijeme s tobom.
Pogledao me kao da sam mu opsovao roditeljske kosti. Dok je stavljao ingote na vagu, instinkt mi je ponovo signalizirao opasnost. Sjetio sam se da nemam niti približnu ideju o tome koliku težinu srebra vrijede moji zlatnici. Tu me mogao glatko raskrinkati. Ali očito je i on bio sit poslovanja sa mnom. Predao mi je ingote i nekakav papir potvrđen pečatom kraljevske kovnice, a zatim me, bez pozdrava, ispratio kroz vrata.
četvrtak, studeni 1, 2007
Na licu sam joj nazreo da je sretna što me ponovo vidi; primila me kao prijateljica. Iz ormara je izvukla finu crvenu tkaninu, izvezenu sitnim cvjetovima od zlatnih niti i razgrnula je preko stolića. Pozvala nas je da sjednemo. Dok je hodala prostorijom, donoseći čaše i vino, njen nakit je zveckao poput lančića na nogama djevojke iz mog sna. Taj zvuk me se snažno dojmio i ostao sam zatečen, zadivljeno promatrajući kretanje njene graciozne figure. Osim bezbrojnih niski staklenih perli, vezanih oko ruku i puštenih preko prsiju, na sebi nije imala gotovo ništa; tek oskudnu, prozirnu haljinu ispod koje se nazirala koža. Sjela je s nama i natočila nam vino, nudeći nas maslinama i slanim pecivom od sira. Ono što sam uistinu htio uzeti, bila je ona, ali odgađanje te želje pričinjalo mi je gotovo jednako zadovoljstvo.
U kutu pored kreveta, spazio sam vitku dugu lulu izrađenu od bjelokosti i srebra. Ustao sam i pošao po nju. Bila je majstorski rad, vrlo pomno ukrašena niskim reljefom s mitološkim prikazima. Maris se ponudila da je napuni.
- Što stavljaš u nju? – pitao sam.
- Mješavinu trava. – odgovorila je, vadeći suho bilje iz drvene kutijice.
- Jedne rastjeruju san, druge opuštaju tijelo; neke opet pod kožom pale sitne iskrice slasti… Svidjet će ti se. – rekla je i pružila mi zapaljenu lulu.
Bila je u pravu. Sjedio sam, udobno zavaljen u mekim jastucima i uživao u njenom glasu, tijelu i pokretima. Uživao sam i dok sam gledao kako se, iza prozračnog zastora, bijela koža sljubljuje s tamnim tijelom Crnog. A onda mi je ponovo pružila priliku da je volim… Maris. Postoji li uopće svijet za nas?
Na svoj nježan način, ona je vjerovala da je mogu uzeti za vječnost. Otkupiti, oteti, povesti kradom… Ali ja sam predobro znao da su nam suđeni samo trenuci. Ljubavni susreti u zamračenim odajama nekog svratišta na dnu sporedne ulice. Živio sam pogrešan život, s mnogo godina i malo ljubavi; hodao po rubu, gubio smjer, često zaboravljajući tko sam i zašto mi je tako teško pronaći srodnu dušu. Sada, kad sam slutio da sam konačno nadomak cilja, nisam htio ponoviti grešku i baciti sidro u krivoj luci. Pa makar bila tako sigurna i topla kao Maris.
Kad sam odlazio, ona i Crni su još spavali. Nisam ih budio. Nisam se mogao pozdravljati. Tiho sam zatvorio vrata za sobom i krenuo van, ispraćen vjetrom koji je za mnom nosio miris divljih ruža.
...nastavit će se...
srijeda, listopad 31, 2007
Najvažniji sastojak ove delicije svinjska su crijeva. Ona ne utječu puno na okus, ali drže stvar na okupu. Nekad su se crijeva prala prvo u moru, a zatim se doma ispirala vodom. Danas valjda mesari obave ove neugodne predradnje.
Potrebni su sljedeći sastojci: muka od fermentuna, griz, cukar, vanilija, orašić, klinčići, kora od naranče, kora od limuna, malo kruškovca ili ruma, soli, papra, suhvica i malo svinjske krvi – ako slučajno imate doma, ako ne, ne mora.
Opari se vrućom vodom i zamiješa da bude, vidi vraga, ni ritko, ni gusto. Kroz piriju smjesa se ulijeva u crijeva. Krajevi se zavežu špagom i spoje da oblikuju krug, pa onda još jednom tako da se dobiju tzv. duplice. Ovako pripremljene kobasice kuhaju se u vodi dok se smjesa ne stisne. Izvade se i ohlade. Možete ih konzumirati hladne ili ih ponovno zagrijati u vodi.
P.S. Kad sam bila mlađa «mrzila» sam starije i njihovo nostalgično lametiranje kako je «nekad bilo bolje». Sjećanje na ove kobasice, jer njihov okus još je slabašni odjek negdje u zakutku jezika, jedna je od stvari zbog kojih i ja danas pomislim isto. Za očekivati je da će takvih stvari biti sve više.
Draga Marta
ponedjeljak, listopad 29, 2007
pozdravi mir…
mazi ga tužno, zavedi šutnjom
dahom očajne kuće
pitaj za ljubav
oprezno s njim
kaži mu tko si i zašto
zadnji od odvažne braće
prvi od ljudi
pozdravi mir…
saspi mu u grlo zube
stigneš li slomi mu prste
iščupaj ruke
lagano s njim
baci mu bombe u leglo
i mirno odšetaj s mirom
pozdravi mir…
otmi mu spokoj, prokaži kost
za netom rođenu djecu
razdvoji zemlju od ljudi
i ne moraš s njim
poljubi oca i majku
i priznaj ako je tako
pa kaži zašto je tako
i koliko žudiš za ratom…
pa neka se čude
već je predugo tu
Davor Gavran
@dioniz.net
petak, listopad 26, 2007
Pero A. je stameni lik, uzoran otac, susjed i lovac. Njegov pas Doro jako ga voli i to svatko vidi na prvi pogled. I svatko zna da čovjek kojemu je pas toliko privržen ne može bit zao. Ali zabluda proizlazi iz uvjerenja da Doro voli Peru zato što je dobar gospodar, uredno ga hrani, šeta i cijepi. Nitko ni ne pomišlja da pravi razlog te pseće ljubavi leži u činjenici da Doro povremeno guzi Perinu ženu Senku.
Senka je, sa svoje strane, uzorna majka, domaćica i predsjednica lokalnog ogranka jedne dobrotvorne udruge. Osim što ima špicasti nos na kojem nosi visoko navučene naočale (što cijelom licu daje pomalo usukani izraz), djeluje vrlo pitomo. Malo tko bi je mogao zamisliti kako sjedi na Peri u uskom crnom lateksu i vitla bičem poviše njegove glave. A ona upravo to radi.
Prepoznavanje ovih dviju individua, koje nitko iz njihove okoline ne pozna u pravom svjetlu, dogodilo se sasvim slučajno. Jedne večeri, na samom početku bračnog života, Pero je gledao nogometnu utakmicu. Senka je spremala večeru i tukla meso malim drvenim batom. Buka je Peri išla na živce, ometala mu koncentraciju i kvarila užitak uživljavanja u stadionsku atmosferu. Namjerno je glasno coktao jezikom, nadajući se da će ona primijetiti njegovo negodovanje. Ali udarci batića zaglušili su signale upozorenja i Pero je, iznerviran, pojačao ton do maksimuma. A kako svaka akcija teži nekoj reakciji, taj je potez iznervirao Senku i, umjesto da prestane s lupanjem, stala je luđački masakrirati meso. U trenutku kad na dasci nije ostalo ništa osim komadića zdrobljenog tkiva, Pero je zaurlao: PA PRESTANI VEĆ JEDNOM, JEBEM TI OCA I MATER!!!! E, ta kap je već prelila čašu. Senka bi još nekako i mogla probaviti Mater, ali Oca… To nikako! Zavitlala je batićem iz kuhinje i pogodila Peru ravno u čelo. Mislio je da će se onesvijestiti od bola, ali umjesto toga primijetio je da mu se kurac diže. Iznenađen ovim otkrićem, ostao je ležati na kauču, zbunjen i zaljubljen do ludila. Kao kroz maglu, vidio je Senku koja mu je oprezno prišla i, s izrazom olakšanja, ustanovila da ga nije ubila. A onda se njeno zabrinuto lice razvuklo u dijaboličnu grimasu. Osjetila je čudnan poriv da ga zajaši i izjebe tako ranjenog.
četvrtak, listopad 25, 2007
Svratište u koje me uputio nalazilo se par blokova dalje, na dnu jedne od sporednih ulica. Prepoznatljivo crveno svjetlo jasno mi je usmjerilo korak, do vrata s kucalom u obliku ukrućenog muškog spola. Otvorila mi je vremešna dama, vrlo dopadljivo sređena. No, čak i pod slabim svjetlom svijeća dalo se primijetiti da je godine nisu mazile.
Upoznala me s Maris, crvenokosom nimfom mliječno-bijele puti posute pjegicama. U njenim sam odajama nakratko zaboravio pravi razlog zbog kojeg sam tu, prepustivši se putenosti kože s koje je diskretno hlapio miris divljih ruža.
Kad sam se ujutro vratio u sobu, zatekao sam Crnoga kako se unezvjereno vrti, mjereći svojim velikim stopalima udaljenost od zida do zida.
- Što?- upitao sam, pomalo zbunjen, vidjevši prijekor u njegovim očima.
- Srebro! Sutra!
On nije volio prevare. Štoviše, činile su ga toliko nervoznim da je zaboravljao slagati rečenice. No, dvije riječi koje je izustio, bile su mnogo više od puke obavijesti o susretu s Povjerenikom. U njima je jasno odzvanjalo upozorenje da se strovaljujemo ravno u osinjak.
- Ne brini.- rekao sam, znajući da je moj put zacrtan. Neovisno o riziku, bio je to jedini način da se približim Kraljici. Pa makar me pred nju bacili u lancima. Sjetio sam se Starčevih riječi i doista vjerovao da će me prepoznati. Čak iako se još nikada nismo sreli. No, Crni je bio sumnjičav.
- Ti ne moraš poći. – umirio sam ga, ostavljajući mu nešto novca da se ukrca na bilo koji brod i ode. Ako se ne vratim.
Nije mu se svidjela ta ideja. Naposljetku, odrastao je sa mnom. Našao sam ga još kao dječaka i poveo na putovanje. Na mom je brodu prošao svijet i sazrijevanje; volio me kao oca, gospodara, možda i kao ljubavnika. Baš zato ga slutnja rastanka nije samo plašila. Bio je tužan i to nije mogao skriti.
Da ga malo opustim, odlučio sam ga povesti sa sobom kod Maris.
... nastavit će se...
utorak, listopad 23, 2007
Noći mi često razbija isti san: ležim u krevetu, pod svilenom posteljinom čija hladnoća smiruje vrelinu mog tijela. Ležim, ali ne spavam; osluškujem zvukove iz daljine: šum mora i stenjanje vjetra koji se komada u granama. Nečiji miris polako puni sobu i postaje sve prisutniji. Sve poznatiji… A onda se ruke zavlače u krevet i svila šušti, klizeći nadolje, otkrivajući nečijem pogledu putenost moje kože… Markiz. Stoji iznad mene, prodoran i strašan, lica zaraslog u kuštravu kosu i dugu bradu… Ja pružam ruke da ga osjetim, ali grabim u prazninu. I tada se, uznemirena, budim. Iskradam se iz sobe i gola lutam šumovitim parkom, uz kamene klupe i fontanu s anđelima, sve do zelenog labirinta i kroz njega… Znam ga napamet, ali namjerno se gubim, sve u nadi da će me kraj neke prepreke zgrabiti moj Minotaur i rastrgati u pohotnoj gladi. Ma Lui non c'e. I nema ga godinama… Zato ga tražim u drugim tijelima. U muškarcima koji su mi pripali s titulom i ženama koje je kupio za mene. Neki od njih su vješti ljubavnici; neki su blagi i krotki, neki divlji, pa ih krotim; žene me rijetko vole svojom voljom… Ali svi su oni tek blijede sjene moga Gospodara: bez Njegove ljubavi u srcu zamire žar, a joni postaje prazna pukotina jada.
Senza Lui, la vita non mi piace. Ta misao me mori dok na vrhuncima slasti dahćem Njegovo ime, kao vapaj i krik. I zato okrećem Nebo i Zemlju i šaljem glasnike da ga traže. Da ga vrate. Qui, per sempre…
Ponekad, kao noćas, san bude stvaran, gotovo opipljiv. Uspravljam se u krevetu: srce udara kao ludo, izbijajući mi zrak iz pluća u kratkim, isprekidanim uzdasima. U ušima bubnja krv i zaglušuje tiho rominjanje kiše koje dopire izvana. Noć je svježa… Ali ja to ne osjećam, jer mi čitavo tijelo gori u grozničavoj strasti… Trebam muškarca. Mužjaka. Jednog s vatrom u bedrima i vučjim srcem u grudima. Da mi divljom ljubavi razori hram i u dušu vrati mir…
Izlazim na kišu. Tople kapi umivaju mi lice i raspuštaju vitice kose; klize niže, među grudi koje se jasno naziru pod mokrom tkaninom spavačice. U parku je tiho i čini se, pusto. Ali samo prividno. Jer u dubini mraka slutim neke oči. One me prate, uvjerene da im noć bez zvijezda pruža siguran zaklon iz kojeg će potajno žuditi putenu golotinju Kontese. Ali meni nije do igre…
Dok mu se približavam, raskopčavam spavačicu i otkrivam grudi. On oprezno izlazi iz svog skrovišta i prilazi mi, kao opčinjen. Tek sada vidim da je to jedan od mojih lovaca: visok i snažan, tamne duge kose i divljeg pogleda.
Na trenutak staje i gleda me, kao da očekuje da ga potjeram. A onda me snažno grabi za grudi i grize ih žarom zvijeri. Bol koju nose njegovi grubi dodiri na trenutak postaje neizdržljiva i ja se branim, izmičem, pokušavam se oteti… Ali prejak je da se borim s njim. Znam da mu je strast pomračila um i da neće prestati dok me ne rastrga. I ta mi spoznaja najednom zapali tijelo. I bol postane slatka, a igra uzbudljiva… Da, baš njega sam tražila. Kao sto je i on, skriven u mraku, tražio mene. I sad me, zanesen, udara i grize, čupa mi kožu i gnječi grudi… Sviđa mu se što se otimam, sviđa mu se što bar jednom ima priliku pokoriti Kontesu i zabiti joj svoj mač duboko u utrobu.
Kida mi spavačicu i baca me u blato. U tami samo nazirem da je ogroman. Dio mio! Moje oči još nikad nisu vidjele takvog muškarca! A mislila sam da su vidjele sve. Njegova veličina zapalila me silnom vatrom i već sam pomislila da ću posvetiti hram prije nego što uopće uđe u njega! Ali ipak je bio pregrub da bi dobio tu slast. Zgrabio me divlje i privukao moju stražnjicu svom strašnom oružju, debelom kao batina i prodornom poput koplja. Zajahao me žestinom razjarenog bika, nagonski gonjen vulkanom koji mu je pulsirao među nogama. Pomislila sam da će me raspoloviti. Uzaludno sam se trzala, zarobljena čeličnim stiskom, uronjena u mješavinu patnje i užitka. To je samo pojačalo njegove nasrtaje. Zarivao se snažno i vukao me za kosu, stenjući psovke kroz zube, nazivajući me prljavim imenima i udarajući me dlanom po čvrstom, oblom mesu. A onda me okrenuo, shvativši da će žrtvu na Venerin oltar prinijeti brže, bude li me gledao u lice. Bude li gledao kako mi se otimaju suze od same siline kojom me uzima. Grubo mi je povukao noge i stavio ih na svoja ramena, naginjući se nadolje i gotovo me gušeći težinom svog tijela. Gledao me ravno u oči, kao da mi želi na taj način reći da su nam uloge izmijenjene i da sad on posjeduje mene. Dahtao je i psovao, sve glasnije i nerazumljivije, slineći po meni kao zvijer. A ja sam upijala moć njegovog mača, uzbuđena svim grubostima koje je prosuo po meni, blatnjava, ranjena i mokra… i tako daleko od vrhunca. On je, naprotiv, grabio tamo sigurnim korakom. Prodirao je sve brže i silovitije, sve bolnije i dublje, do dna utrobe… A onda se zabio snažno, uz krik i čudno grgljanje i ja sam osjetila kako me preplavljuje toplina njegovog sjemena. Klonuo je svom težinom na mene. Klonuo je, grijući mi prsa neobičnom, mokrom vatrom. Klonuo je i ja sam nad njim ugledala Njega. Markiz. L'amor che muove il mondo! Ne znam jesam li ikad bila sretnija nego tad, u tom čudesnom trenutku ponovnog susreta! I ne vjerujem da sam se ikad osjećala toliko živom, u tako bliskom zagrljaju smrti…
Nogom je odgurnuo mrtvog lovca s mene, kao kakvog psa i pružio mi ruku da ustanem.
- Uskratio ti je slast. – rekao je mirno, vadeći mu nož iz leđa.
A ja sam stala ispred Njega i gledala ga bez treptaja, sve u strahu da se ne raspline poput vizije iz sna. Ali bio je stvaran.
Neko vrijeme smo ostali zagrljeni na kiši, puštajući je da spere s nas svu uzaludnost samotnih godina, sve ožiljke vremena u kojem nismo bili zajedno. A onda me uzeo za ruku i poveo duboko u noć…
Već dugo nisam zalazio među ljude i gužva mi je godila. Činilo mi se kao da sam dio improvizirane predstave čiji likovi odišu spontanošću i životnim veseljem. Pjevali su, vikali, smijali se ili plesali, nošeni ritmom noći koja je svu uglađenost i manire skrila iza zatvorenih prozorskih kapaka. Ono što je na ulici ostalo, bio je polusvijet. Vrsta kojoj sam pripadao i sam.
Zašao sam u prvu tavernu koja mi se našla na putu. Zvala se po vlasniku, nekom Zoilu koji je, sudeći po imenu, također bio stranac. Iz unutrašnjosti me zapahnula zagušljiva toplina, praćena znatiželjnim pogledima. Novo lice uvijek budi zanimanje. Zaobišao sam nekoliko stolova i našao slobodno mjesto u blizini kamenog pulta za kojim je neki trbušasti čovječuljak točio razvodnjeno vino. Zoilo, pretpostavio sam. Bio je vrlo ljubazan i razgovorljiv i čim je naslutio da nemam ništa protiv njegovog društva, sjeo je za moj stol. Htio je znati otkud dolazim.
- S Istoka. – rekao sam, primijetivši da su mu se toga trena oči zažarile. I on je bio s Istoka. Stigao je ovdje prije kojih dvadeset godina, kao pomoćnik nekog trgovca vinom. Zaljubio se, oženio i ostao. To je njegova priča. Nikad se nije vraćao u stari kraj, iako je često osjećao da ga zove. Sad je prestar i više nema smisla; roditelji su mu mrtvi, a djeca drugih korijena…
- A ti?
- Ja nemam ni roditelje ni djecu. Niti korijene…
Rekao sam to nemarno, bez žaljenja u glasu. No, on je svejedno suosjećajno upro u mene svoje sitne, mišje oči i potapšao me po ramenu. Sljedeći vrč vina bio je na račun kuće.
Posao bi ga povremeno udaljio od mog stola, ali uhvatio bi prvu priliku, da mu se ponovo vrati. Zanimala su ga putovanja; obale, otoci, gradovi i luke. Većinom ih je nosio u sjećanju; neke je pamtio tako detaljno da me iznenadilo što se još uvijek sjeća rasporeda i imena ulica. Nije zaboravio čak ni sitnice, poput Sirene s fontane u Smirni kojoj su nedostajala dva prsta na lijevoj ruci.
- Jesu li je popravili?
Nasmijao sam se.
- Mislim da se na njoj nema što popravljati. Napravljena je po živom predlošku žene koju je osakatio i ubio ljubomorni muž. Barem sam tako čuo. Jadnica je, navodno, bila nevina i zbog toga su ga Suđenice godinama proganjale. Sve dok, po savjetu proročišta, nije podigao spomenik – njoj na slavu, sebi na sramotu.
Zoilu je taj podatak bio nepoznat i istinski ga se dojmio. Iskoristio sam trenutak oduševljenja da ga navedem na priče koje su zanimale mene.
- Vidio sam Palaču… Lijepa je.
- O, da. Gradili su je najveći majstori svoga vremena. Neki od njih navodno su stigli iz vrlo udaljenih krajeva… možda i iz našeg zavičaja…
Zanimljivo je kako stranci uvijek ostaju stranci. Čak i kad izgrade čitav život u tuđini, njihovo srce bolno pamti korijene iz kojih su potekli. Dok Zoilo uporno vrti istu priču, ja razmišljam: doma bi možda bio nitko i ništa, obični pomoćnik trgovca vinom. Vjerojatno bi maštao o dalekim krajevima i nepoznatim ženama, psujući Sudbinu koja ga je zakopala u zabitoj provinciji Istoka. Ali njemu je to slaba utjeha. Svjestan je da će mu kosti položiti u zemlju kojom nikad nisu kročila stopala njegovih predaka.
- Čuo sam da je i vaša Kraljica lijepa.- prekidam njegova žalobna sjećanja. On me pogleda, kao što se muškarci obično gledaju kad se povede priča o ženama, a zatim ironično dobaci:
- Ha! Nije teško biti lijep pored tolikog bogatstva.
- Da. Ali valjda je i Priroda tu barem malo upetljala prste?
On se najednom namršti i povjerljivo nagne prema meni.
- Ako misliš na Duhove Prirode, možda i nisi daleko od istine.
Postao je tajanstven.
- Kakve Duhove?
- Nisam ti rekao ništa. Ali priča se da je loše znamenje pratilo njen dolazak na Otoke. I da noću često sama šeta po šumama… na crnom konju…
Jeza koja se nazirala u njegovom glasu, natjerala me u smijeh.
- To mi zvuči kao priča za djecu.
- Ne budi tako siguran. Davno sam slušao o nekim ženama koje plešu po proplancima u noćima Punog Mjeseca. I jadan je onaj koji ih sretne, jer mu ukradu dušu ili pojedu srce…
Bio je vrlo ozbiljan, pa sam se trudio suspregnuti smijeh.
- Ali kakve to veze ima s njom? To su bajke iz tvoga kraja, a ona…
- I ona je došla s Istočnim vjetrom.
- Došla? Tek tako: pojavila se i postala kraljica?
- O, ne, ne, ne…! – uzviknuo je pomalo iznervirano i odmah se stišao:
- Kralj je poslao po nju.
Fragmenti njegove priče polako su se sklapali u suvislu sliku, a ona je djelomično rasvijetlila i moju vlastitu verziju događaja. Počeo sam je upoznavati.
- A što je prije bila? Princeza nekog drugog kraljevstva?
Slegnuo je ramenima.
- To nitko ne zna.
Naslutio sam da bi tu mogao staviti točku. Nisam htio buditi sumnju, iako bi ga rado natjerao da mi kaže sve što zna. Umjesto toga, zamolio sam da mi preporuči mjesto gdje ću naći neku djevojku za druženje. I tu je bio vrlo susretljiv, pa sam mu u dlan ubacio koji novčić više. Oprostili smo se kao stari znanci i ja sam izašao u svježinu noći.
... nastavit će se...
Seven of Nine
subota, listopad 20, 2007
Kad se jednom prođe kroz magloviti veo u koji je uronjeno ovo malo kraljevstvo, priroda postane pitoma i očaravajuće lijepa. Duge pješčane uvale ispresijecane glatkim bijelim stijenama blago se izdužuju u nasade masline i loze. Dalje prema jugu nižu se nepregledne šume, a onda opet more. Negdje posred tog čarobnog zeleno-modrog zagrljaja, leži kraljevska Palača. Sva je sazdana od kamena i kaskadno se spušta prema moru, razložena u brojne terasaste površine koje podržavaju vitki, bijeli stupovi. Ne odvajam pogleda od nje, naslućujući da se tamo negdje, duboko u unutrašnjosti hladnog, kamenog tijela, krije toplo tijelo žene iz mog sna.
Grad je posve druga priča. Još dok mu prilazimo, prate nas prljave potleušice seljaka koje je skučenost prostora, u ime opstanka, potjerala izvan gradskih zidina. Pratitelj nas ostavlja u svratištu koje je, poput većine ostalih, smješteno u osi bučne glavne ulice. Ali toliko sam umoran da žamor ne primjećujem; slušam kako se polako udaljava, a zatim rasplinjuje i gasi, prepuštajući mjesto nježnim zvucima harfe. U plitkom kamenom bazenu plutaju crvene latice i smilje gori na vatri. Taj miris je očaravajući i nekako neobično poznat, ali ne uspijevam ga naći u sjećanju. Neke bose ženske noge, ukrašene srebrnim lancima, polako prilaze bazenu. Koraci su im zvonki i više podsjećaju na kristal, nego na srebro; kao da oponašaju kucanje čaša u zdravici. Spuštaju se u bazen, kroz latice, sve do muškog tijela koje do pojasa sjedi u vodi. Ne vidim mu lice, jer ga zaklanjaju njena glatka leđa koja preko uske krivine struka završavaju u čvrstom i oblom srcolikom mesu… Možda smo to Ona i ja, pomišljam dok otvaram snene oči u mraku iznajmljene sobe. Palim svijeću i u njenom slabom titravom svjetlu vidim da Crni još uvijek spava, sklupčan na prekratkom krevetu. Ostavljam ga i izlazim van. U noć. Na bučne ulice Grada.
... nastavit će se...
Seven of Nine
Ne, ovo nije reklama za Dove. Radi se o krokandama. Ako niste znali, krokande su kroštule. A, ako ne znate što su kroštule, doznajte. Cijelo mjesto radi tanke, samo jedan zaselak debele. Obične krokande su hrskave, zlatnožute, drobe se pod prstima i jezikom. Ove druge, a zovu se glaviške (jer se dotični zaselak zove Glavica, točnije Vela Glavica), debele su, mesnate i smeđe, a konzumiraju se ustrajnim žvakanjem. Zašto je tome tako, pitat će te se. E, to ima dublje povijesno-gospodarske razloge. Zaselak o kome je riječ i ljudi koji tu obitavaju oduvijek su bili nekako, kako da kažem, pa... posebni. Na vrhu slikovitog brežuljka smjestila se crkva, na padinama razasuli stari ljetnikovci. Bio je to centar sela, uzvišen po svom smještaju i značenju, nekako, kako da kažem, pa... bliže Bogu. Kako je bio po svemu poseban, ukazala se potreba da glaviške žene ne rade svoje krokande baš na isti način kao i ostatak sela. Trebalo je učiniti nešto posebno. I dosjetile su se!. U svoje tijesto dodale su mlijeko. Dragi čitaoče, skrećem pažnju da govorimo o nekim prošlim vremenima, kada ničega nije bilo u izobilju, pa ni mlijeka. Zapravo, pada mi napamet ono «med i mlijeko» kao pokazatelj koliko je mlijeko bilo dragocjeno. Dakle, glaviške žene dosjetile su se kako će učiniti ovaj jednostavni slatkiš drugačijim i ujedno pokazati da su one ipak, kako da kažem, pa... malo bolje od drugih. Recept je jednostavan, kao i većina otočkih slastica. Potrebni su vam jaja, šećer, brašno, malo soli, rakije ili ruma, ponekad masti ili druge masnoće, kora od limuna i naranči, malo praška za pecivo i to famozno mlijeko, ako vam se sviđaju glaviške krokande. Tijesto se umijesi, pusti da malo odstoji, razvalja se tanko za obične ili malo deblje za glaviške krokande i reže u trake. Uhvate se dva kraja i zavežu u grop, ali ne do kraja, i tako se prži. Ohlađene se posipaju šećerom u prahu.
U slast!
P.S. jasno vam je, valjda, da i pisac ovih redaka živi na Glavici?
Draga Marta
srijeda, listopad 17, 2007
Kraljevstvo ima dvije glavne luke: jednu istočnu, a drugu sjevernu. Obje leže na glavnim morskim prometnicama i zaklonjene su od svih vjetrova. Prva luka pripada Palači i u njoj je vezana kraljičina flota: veliki bojni brodovi, brze izvidnice koje kanal čuvaju od gusara i trome trbušaste lađe u čijim se utrobama prevozi srebro, kao najveće izvozno bogatstvo otoka. Sjeverna luka bučno je trgovište, svratište svakojakih likova koji su za njega vezani poslovima, potrebama ili tek rutinama. Tu se, ruku pod ruku, susreću trgovci, vojnici, kurve i skitnice, dokona gospoda… Jer ovo je luka Grada, a on, poput svih velikih središta svoga vremena, živi brzo, raskalašeno i bez prestanka. Tu se puno lakše utopiti u masu, ali isto je tako, upravo ovdje, najlakše postati sumnjiv. Naročito ako si besposleni pustolov kao ja.
Crni podiže jedra i usmjerava brod prema Palači. Kao što sam i slutio, u pola kanala presreće nas izvidnica. Naoružani časnik zapovijeda da stanemo i pita za svrhu našeg putovanja.
- Kupujem srebro. – odgovaram. On me sumnjičavo pogleda. Nikakvo čudo, jer nemam ni brod niti posadu koja bi mogla čuvati dragocjeni teret od napada morskih razbojnika. Objašnjavam mu da sam poslanik nekog bogatog trgovca koji me poslao da ugovorim posao.
- Ovo su opasne vode. A putovanje je dugo i posada košta. Moj gospodar samo štedi novac i vrijeme dok se osobno ne uvjeri u kakvoću vašeg srebra.
Ta priča nekako prolazi i on me pušta da se, uz njihovu pratnju, usidrim u Istočnoj luci. Tamo nas predaje lučkom upravitelju koji će me povezati s kim već treba, ali ja ga više i ne slušam. Moj prvi cilj je postignut i imam legitimno pravo boravka na Otoku dok ne «ugovorim posao».
Istočna luka je prilično pusta, ako se izuzme posada na brodovima i vojska koja čuva stovarišta srebra. Tu nema ni svratišta, ni odmorišta i zato nas upravitelj ljubazno upućuje da smještaj potražimo u Gradu. Kad dođe vrijeme, on će se osobno pobrinuti da me glasnik obavijesti o mjestu susreta s nekim od povjerenika za srebro. Glatko, nema što. Toliko glatko da se pitam nije li ovo samo sretan uvod u propast. Ali ne želim prezreti Fortunin dar. Pozdravljam upravitelja i s njegovom pratnjom krećem prema gradu.
...nastavit će se...
petak, listopad 12, 2007
Magloviti otoci opravdano nose svoje ime. U tom su kraju mnogi brodovi našli svoj grob, zavarani sivom mrenom koja ih je razbila o hridi.
- Ponekad, kad puše južni vjetar, do ušiju ti dopru krici umirućih mornara. – priča mi starac s Kopna, dok sjedimo oko vatre i dijelimo večeru.
- A Kraljica? Pričaj mi o njoj.
Starac nabire čupave obrve i nad pogled svija sjenu.
- Ona nije iz ovog kraja. Kažu da je zla… Ali to su samo priče.
- U koje ti ne vjeruješ?
Na njegovim smežuranim usnama zatitra tajanstveni osmjeh.
- Slabima se tuđa jakost uvijek čini zlom.
Svidjela mi se. Tjerao sam ga da mi priča sve što zna, da mi je riječima ogoli, da makar u mislima uživam njenu kraljevsku put. Ali on nije bio raspoložen za bajke.
- Jedi. Ohladit će se. – rekao je, pružajući mi komad mesa s vatre. Njegove mirne oči upile su se u moje i na tren mi se učinilo da u njima plutaju duboke tajne vremena. Kao da je to staro, potrošeno tijelo samo privid; varka pred kojom me bogovi stavljaju na kušnju ili ključ koji otvara neka nepoznata vrata moje sudbine. Odjednom se nasmijao. Razdragano, kao dijete. Tako neobično i u isti mah jezivo da sam mogao osjetiti kako se Crnom ježi koža.
- Teško je biti star, zar ne? – pitao je, naizgled bez povoda i odmah nastavio ne čekajući moj odgovor. – Ali još je gore biti starac zarobljen u mladom tijelu. Nigdje ne nalaziš srodnika. Nitko ne podržava težinu tvog iskustva… Ljudi ne shvaćaju. Ne poznaju tvoje godine. Vjeruju samo u ono što vide…
Otprilike sam slutio tko je. I zašto sam baš njega sreo. Baš tu. Pred vratima koja sam možda tražio čitavog života.
- A ti? Što ti vidiš? – pitao sam ga, ne polažući velike nade u odgovor. On se na to samo blago nasmiješio i pogledao me toplo, kao otac kojeg nikad nisam upoznao. Svrnuo je pogled u mrak. U daljinu. Tamo gdje će se s buđenjem Zore ukazati obrisi šumovitih otoka uronjenih u maglu.
- Vidim crni brod. Crna jedra paraju zrak. Posada se komeša, kroteći u njima zarobljeni vjetar. Njegov krik je strašan, njegova snaga silna… Što mu može šačica preplašenih mornara?! Ali oni ne posustaju; zadnjim naporima vuku konope spletene od konjskih struna, oštre slane konope koji na dlanovima puštaju krv i pale tek otvorene rane…
Crni ga sluša bez treptaja. Proživljava agoniju mornara. Već vidi kako vjetar kida jedro i lomi jarbol, prepuštajući njihovu ploveću kuću bijesu podivljalih valova. Čeka rasplet. Starac to osjeća i namjerno dramatizira. Vjerojatno se dobro zabavlja, jer ne nalazim drugi smisao u njegovoj sumornoj priči. Odjednom, kao da me čuo, prasne u grohotan smijeh.
- Pitaš se koji je smisao priče, zar ne? A ja ti kažem da se riječima čovjek lako obmane. Zato me ne pitaj što ja vidim, nego kreni i pogledaj sam.
Naglo se uozbilji. Dohvati komad drva sa strane i baci ga u vatru. Tisuće gorućih iskrica polete u noć.
- Vjetar koji urla u crnim jedrima… to je vjetar s tvojih obraza i ona će ga prepoznati. Jer isti je taj vjetar nekoć podigao more i doveo nju na ove obale. Samo… Budi oprezan. Besposleni pustolovi ovdje nisu na dobrom glasu…
S tim se riječima oprostio od nas i odvukao svoje staro tijelo u mrak. Dugo nisam mogao zaspati. Ležao sam nemiran, tražeći zvijezde iz sna, kao nebeski prst koji će mi pokazati put. Tek u zoru sam shvatio da već gazim njim. Na Istok. Tamo gdje se, visoko na hladnom ljubičastom nebu uz mene probudila jutarnja Venera.
...nastavit će se...
Seven of Nine
četvrtak, listopad 11, 2007
Ako i sva druga sjećanja izblijede, svoga didu Anteta pamtit ću po dvije stvari. Jedna je modra kapica s «pumpunom» na vrhu, kakve su još do pred kraj 20. stoljeća nosili dalmatinski težaci, a druga je običaj da u ukrop ulije zericu crnog vina i to slasno popije. Onima kojima ovo baš i nije jasno, slijedi objašnjenje. Kada se kuha zelen - zelje, blitva i slično, voda u kojoj se to kuhalo ne ocijedi se skroz, nego se manja količina uvijek ostavi. Zatim se dotična zelen začini uljem i solju. Prema vlastitom ukusu koristi se čisto maslinovo ili mješavina maslinovog i sojinog ulja. Kad se zelje ili blitva pojede, u dubokom tanjuru ostane zelena tekućina (voda u koju je povrće pustilo svoju aromu, ulje, sol). U to se ulije malo crnog vina. Uzme se tanjur, prinese ustima i posrče. Da, posrče. Mislim, ako vam je do finoće, zasigurno nećete piti iz tanjura. A kad već pijete iz tanjura, onda idite do kraja.
Draga Marta
srijeda, listopad 10, 2007
Ova je priča inspirirana stripovima i knjigama uz koje sam odrastala. Otud posuđenice.
Plovim već dugo… ako to je dugo. Godine odavno ne brojim, a dane pamtim tek neke. Ne sjećam se više ni koliko sam star… ili mlad, svejedno.
Vrijeme je zaboravilo na mene.
Nekada davno, plovio sam za ciljem i krotio vjetar. Sad mu se puštam da me nosi bez cilja… Ionako sam već vidio sve. I probao sve. Ostali su mi nepoznati tek neki predjeli iz priča... ali prestar sam da bi vjerovao u njih… ili premlad da shvatim, svejedno. Trebam ih samo da ubijem vrijeme.
Moj crni rob to zna i zato mi krati noći ispredajući san u zbilju. Priča o Kraljevstvu Maglovitih otoka, negdje u dalekim krajevima gdje se zemlja otvorila i pustila more duboko u svoja njedra. Priča o bogatstvu, o rudnicima srebra kroz čije hodnike kopači mile poput mravi, izvlačeći na Sunce dragocjeno grumenje Mjesečevog metala. Priča o Kraljici koju zovu Crna, jer vlada ognjem i mačem i ruke joj mirišu na krv… Priča i priziva san.
U njemu, nebo svlači oblake i otkriva zvjezdani sjaj. Vidim Plejade, Veneru i Mars. Vidim njeno lice kako izranja iz mraka i upire u mene mirne, tamne oči. I pruža mi ruku… Zvijezde cure na njen dlan. Kao živo srebro čija svjetlost gasi noć… I njeno lice postaje moje.
Budim se pred zoru. Ležim na zraku, na svježem povjetarcu, ali osjećam se zarobljen u vlastitoj koži. Na prsima mi sjedi Mora i svom težinom pritišće pluća; trpa mi svoje duge prste u usta i iz njih krade dah. Vraća mi sjećanja na dane zarobljeništva, u kuli, visoko na sumornim stijenama pod kojima je urlalo more. Pamtim pogled na pučinu i žudnju slobode; osjećam njen zov. Odjednom u daljini ugledam crnu točku kako hita prema meni preko slane pjene valova. I prepoznam što je i tko ju je poslao.
- Mijenjamo kurs. – kažem Crnom, gladeći prstima mokro perje vrane. – Kraljica me zove.
... nastavit će se...
Seven of Nine
nedjelja, listopad 7, 2007
Uzme se otprilike brašna. Malo više od polovice te količine se opari – prelije vrućom vodom - ne kipućom! Ostatak se zamiješa s hladnom vodom. Kad se vruća polovica ohladi, pomiješaju se zajedno. Bati se s osjećajem i dodaju mirodije (rakija od roze, suhvice, kora od limuna, kora od naranče). U dubokoj teći zagrije se ulje. Lijeva se ruka uvali u žitku smjesu. Stiska se na način da između palca i kažiprsta izviri kuglica tijesta koja se pokupi sa žlicom (desnom rukom) i stavlja pržiti. U većini slučajeva tijesto će potonuti na dno. Kad ga uspijete žlicom sastrugati s dna, prženjem će poprimiti zagoreno smeđu boju. Izvadite pršurate iz ulja i pustite da se ohlade; tada probajte. Najvjerojatnije će biti tvrde i bezukusne. Naravno ako niste baba Mara. Tada će pršurate biti zlatnožute sočne kuglice, a u vašoj tijesnoj kuhinji pola sela će ih pobožno degustirati. Ako kojim slučajem uspijete dobiti ovu drugu varijantu, molim javite mi.
P.S. Baba Mara umrla je prije 10 godina, a da svoje umijeće nije uspjela prenijeti na dvije kćeri, četiri nevjeste i šest unuka.
Draga Marta
petak, listopad 5, 2007
Nije mi trebalo dugo da se odlučim. Dovukao sam iz drvarnice prašnjavi kufer u kojem je stari švercao tursku posteljinu da plati za moje školovanje. Dok sam vadio odjeću iz ormara i slagao je u tematske hrpice na krevet, razmišljao sam o toj promašenoj investiciji. Srećom, starog više nije bilo da se zbog mene crveni.
Cura, tj. nezakonita žena, gledala me u čudu.
- Ajde, pakiraj se! – rekao sam kao strogo.
- Zašto? Di me vodiš?
- Idemo na selo.
- Na selo?!
Pogledala me kao da sam izjavio da ću plastičnim pištoljem iz privatne kolekcije našeg sina opljačkati mjenjačnicu.
- Što te sad spopalo?
- Dobio sam otkaz.
- Aha.
Sve je bilo jasno. Grad nas je uhvatio u žrvanj i polako mlio. Prvo nju, pa mene. Naizgled pun mogućnosti, udrobio nas je u život kakav nismo zamišljali dok smo studirali. Udaljili smo se od prijatelja, osuđeni na čekanje u redovima, u prometnim kolapsima, okruženi zidovima…
Nisam želio zidove. Želio sam horizont.
- Na selu barem imamo kuću za koju ne moramo plaćati najamninu. – pokušao sam argumentirano obraniti svoj naum.
- Ali što ćeš raditi da selu?!
Dobro pitanje. O tome još nisam stigao razmišljati. Što ću raditi? Kupit ću stado koza. Pravit ću sir. Prodavat ću ga turistima. Recimo, francuskim šetačima. Šverc mi je ionako u krvi.
U tom trenu, na pamet mi je pala puno bolja ideja.
- Uzgajat ću travu...
peta kolona
srijeda, listopad 3, 2007
ON je zbog smrada pobjegao iz grada.
ONA zna što radi, s Vragom tikve sadi.
ONO je bizarno, al' nije do kraja. Otprilike kao kurac bez jednoga jaja.
Ostali se bave poljoprivredom.
Zajedno su RURALNA GERILA.
I brzo se množe.